bogatstvo
Biti stranac nije ništa strašno! Čak šta više ...
Znam da sam to u svakom gradu ove planete, od svog rodnog grada u kome tako dugo ne boravim, pa do svih drugih manje ili više prisvojenih gradova.
Ja se osećam strancem gde god se nadjem,
ljudi me smatraju strancem gde god me vide.
Nekada sam očajno tužna zbog toga,
muči me nepripadanje ama baš nigde ...
A nekada sam presrećna zbog iste stvari.
Kad shvatim koliko sam bogata baš zbog svojih lutanja,
zbog kultura koje sam upoznala,
zbog jezika koje sam propričala,
zbog ljudi koje sam sretala.
Pre neki dan sam upoznala jednu mladu i simpatičnu Arapkinju. Tek tri godine je u imigraciji, i kaže:
- Znaš, ja tako mrzim tu reč IMIGRANT. Osećam se očajno kada me tako nazovu, kao da me vredjaju, znam šta o mom svetu misle i znam da nije tako. Još uvek se nisam navikla na tu reč.
- Znam, razumem te - osmehnula sam se bez objašnjenja.
Zaista je razumem, vrlo dobro. Pre petnaestak godina postala sam prvi put imigrant. Kako sam kročila na Severno Američko tle, osetila sam kako boli ta reč. Sve što su o mojoj otadžbini znali bilo je da je zahvaćena ratom. A često ni gde se nalazi. Osećala sam isti taj bes i istu gadost prema toj reči. Dugi niz godina ...
Bila sam mlada, pristigla iz jedne zemlje sa šest naroda i narodnosti, sa puno jezika i religija. Iz zemlje gde se ta raznolikost do skoro cenila, gde smo verovali u bratstvo i jedinostvo, i da nas baš te naše razlike čine jačim i bogatijim. Iz jedne zemlje rasturene brutalnim ratom upravo zbog te raznolikosti koju smo dugo godina ranije tako cenili.
Prošlo je mnogo godina od tada. Rat je prestao, ali ne bol zbog svega što se desilo. Jedino što sam sa tim bolom naučila da živim. Navikla sam na njega i više me ne muči.
Često razmišljam o imigraciji, o raznim kulturama koje zajedno žive u miru.
Verujem da je moguće. Verujem da nas obogaćuje.
I više me ne muči ni reč IMIGRANT, ni malo ... sada sa ponosom nosim to odlikovanje!
Bunbury - El extranjero
Permalink | obavesti prijatelja | Komentara ( 3 ) | Pošalji komentar
