
Sad shvatam: nismo došli
zadovoljni ko trave
što niču da ih gaze
nečije trapave zore.
Mi smo zvezde, što ludo
u mrak se strmoglave
i zbog jednog bleska
ne žale da izgore.
Imamo ruke, dobre
kao aprilske laste,
da se grlimo plavo
i gasimo u letu.
I prisutni smo zbog neba
što mora da izraste
u pupljcima vida
ponekome u svetu.
Prejeli smo se svega.
I zubatog. I nežnog.
Sad svako pruža ruke
i nova čuda traži.
A sve je smešno i tužno.
I sve je neizbežno:
i ove istine dobre
i ove dobre laži.
Prejeli smo se, kažem,
i svako ume da sanja.
I svako ume da vrišti
i rusi daljine glavom.
I jednako je u nama
i kamenja i grana.
I jednako je u nama
i prljavo i plavo.
I svesni da smo lepi
isto koliko i ružni,
stigli smo gde se gnjura
i stigli gde se leti.
I znamo šta smo dali.
I znamo šta smo dužni.
I šta smo juče hteli.
I sutra šta ćemo hteti.
Goreli smo, al nismo
postali pepeo sivi
od koga bujaju žita
i obale u cvetu.
Uvek smo bili živi,
pa ipak: drukcije živi
od svih ostalih živih
na ovom zbunjenom svetu.
I najzad: tako je dobro
što nismo samo trave,
što talasanja svoja
nijednom vetru ne damo,
već smo zvezde što sjajem
sve nebo okrvave
željne da budu sunce
makar na trenutak samo

A ti ljubavi, putuj, da ti niko ne može uci u trag… Jer, samo tako možeš opstati u zivotu i u mojoj ljubavi. Ne dozivoli da te mesto drži, bar ne ove noći.
Što si mi dalje, to je teža ova tišina. A ćutanje je oštrije od ivice noža ! I sve više rasteš u meni… Sve je manje mene i sve više tebe u meni. Tamo negde daleko… Ko zna…
Uhvatim sebe često kako razmišljam hladnokrvno, baš kao i ti.. Onako kako si me učio… Ili bar pokusavam da izgledam tako u očima drugih…. Uhvatim sebe da razmišljam o prošlosti, jednom dalekom vremenu u kome sam živela…Vremenu u kome sam bila srećna. Razum sam davno izgubila u ovoj pustinji u kojoj ne mogu naći ni jednu kap vode da ugasi ovu zeđ koja me dugo proganja…
Ne nedostaješ mi.
Uospšte ne.
Ni više, a ni manje nego pre.
Kad god te poželim, samo zatvorim oči i tu si. Ponekad ljudi pomisle lutam u sred bela dana, ali… Ne shvataju oni da si to ti. I da to nije lutanje. Zbog toga pišem. Jer… ako prestanem da pišem, znam, prestacu i da dišem. I ti vise nećeš postojati. Sada živis u mojim pričama. Postojiš u ovim razmacima između slova, njihovih linija koje su tako perfektne kao kad ti napiseš : MALA, VOLIM TE. Vidiš li kako je prefektna daljina između svakog slova? Da.
Tako je perfektna i daljina koja je danas između nas.
Vreme između tvog i mog daha.
Ponos zbog koga nikada nećemo doživeti onaj vrhunac kojim mnogi teže u ovom pustom životu.
U tome leži ljudsko prokletstvo…
Suviše smo ponosni i tvrdoglavi. Oboje tako prokleti i sami. I ko zna, možda su baš ljudi kao ti i ja navikli da žive u toj nekoj vrsti boli. Znaš, to je ona bol zbog koje se ne možeš predati nekom do kraja. Bol zbog koje druge guraš od sebe ili ih lažno ljubiš I sam verujući u sopstvenu laž. I, kao i mnogo puta pre, baš kada pomislim na tebe neka čudna bol mi krene u grudima…. Od srca preko ramena… Spušta se u ruku, u dlan… I boli... Teško boli… A grlo se stegne, reč ne mogu izustiti. Samo oči govore… Ko zna da cita, iz njih znaće sve… Ili znaće samo onoliko koliko je dovoljno za dobar razgovor uz kafu i koju cigaretu.
Drugi deo nosim duboko ukopan u sebi.
Sakriven od svih da se nikada ne vidi.
Tu ti živis u meni i ne dam ti da umreš.
I živeces koliko god budem bila u stanju da pišem – da disem.
Koračam tiho. Ne dižem buku ni prašinu kuda prođem… Ili bar mislim tako jer se i ne osvrćem… Gledam, a ne diram. Ili diram samo pogledom. I ljubim te i onda kad se najmanje nadaš – baš onda kad misliš da zasluzuješ najveću kaznu. Tada te najviše ljubim.
I znam… Proći će godine, možda i život ceo…A ti ćeš i dalje živeti u meni. Sve drugo manje je važno… Dovoljno je da ja znam da je tako. I da je ovo što osećam čisto i netaknuto.
A ti, putuj daleko, što dalje od mene i ove teške noći… Putuj i ostani mi zauvek blizu.
