5.1.2009 - Strah
Strah je jedina istina ove bojišnice na kojoj naša torza zagrljajem pokušavaju naći ravnovjesje žudnje i opijenosti zaboravljenim stvarnostima što nas dijele neispisanim listom nikad poslanoga pisma. Strahom udišem miris tvoje kože dok svaka moja pora vrišti samoćom zaborava. Strah je na ovim usnama koje dodiruju tvoj skriveni vrat. Strah od demona koji me netremice promatraju omotani u zahrđale lance mojih izbora. Strah od njihove rike i snomorica koje vrebaju iz trenutka tvoga odlaska.
Dopuštam tvojoj kosi da se na čas uplete u moju, tvome dahu da zatreperi mojom kucavicom i ljubim prozir tvoje nadlanice, pažljivo, da ne zamutim plave delte tvoga krvotoka što te donio u okamenjene prostore mojih nikad doživljenih života. Strahom te nejako i bez smisla pokušavam otjerati iz ove stvarnosti prije nego to učiniš sama, ostavljajući me mahnitim zvijerima mojih iskustava.
Zvijerima koje će nas jednom, oboje to znamo, negdje, usnule, zacijelo i sustići.
|
