Praznina je biće koje grli
najtoplijim rukama.
U njenim očima nestaješ
poput prašine u povjetarcu,
njezin poljubac tvojim atomima
pjeva neponovljive partiture.
U tvojim očima
gradi snove od kristala.
I ne želiš joj umaći,
ne želiš je odbiti.
Želiš je sve više.
Želiš je u sebi.
Na sebi.
Pod sobom.
Uz sebe.
Želiš biti Ona.
I tek tada ne znaš,
jer ne možeš znati,
jer ti nije ni dato:
Jesen u tvojim očima poput usahle riječi na mojim usnama dok promatram bol kojom se umivaš pod mjesečinom svog neumrlog zaborava. Osmijeh još jedne obljetnice zaspalog ženstva što nariče tvojem odustajanju od mene, od tebe.
U urušenom Svemiru, sve su zvijezde samo preteško zrno prašine.
Zaljubljen u dvadesetiosam godina bora na njezinome licu.
Zaljubljen u dvadesetiosam godina svijetlog, plavog pogleda koji me prozire u mojim zatajenim svijestima.
Zaljubljen u dvadesetiosam godina njezinih noktiju koji u prostorima snova ispisuju zaboravljenu strast mojim leđima.
Zaljubljen u dvadesetiosam godina njezine siluete pred kojom drhti moja subatomska bit.
Zaljubljen u dvadesetiosam godina njezinih riječi koje me pronalaze tamo gdje sam nekada stajao uz nju, zagledan u neprozir mora.
Zaljubljen u dvadesetiosam godina njezinoga koraka koji odjekuje zbiljom mojeg nestanka.
Zaljubljen u dvadesetiosam godina njezinoga osmijeha kojim skriva gorčine svojih izbora.
Zaljubljen u dvadesetiosam godina nikad ponovljenog prvog plesa.
Zaljubljen u dvadesetiosam godina njezine kose koja je nekad stanovala na mome licu.
Zaljubljen u dvadesetiosam godina prvog zajedničkog udaha ovoga zraka koji nas povezuje i dijeli.
Zaljubljen u dvadesetiosam minuta neplaniranog susreta sa svojom poviješću.
Linijom tvojih leđa iscrtan još jedan neuspjeh ovog utrnulog srca što te u odjeći mog sna prozire pustopoljinom koja jesam.
Zar doista vjeruješ da izvan ovih očiju, čija te anatema razotkrila, postoje oči pred kojima tvoja nagost nije samo nagost, a tvoj dodir nije samo trenje kože uz kožu?
Još samo tren i više me nećeš moći razaznati u gomili kamenja što se pred tvojim stopama pretvara u cestu. Tek treptaj oka me dijeli od alkemije bezvučja koje će me pjevati u tvom pravorijeku i odluci. Jedan nedovršen uzdah će me proglasiti božanstvom i potom izdahom smrviti u prašinu ambisa povijesti tvojega jastva.
I promatrat ću tvoju igru u preletu jata kormorana.
U njezinome glasu niti uspomena na riječ i ponoć koje se iščekuje životom. Putniku poput mene tamo više nije mjesto; jer ja ne znam kamo treba ići da ne bismo dospjeli u pakao, ne znam kako je treba voljeti da me ne zamrzi, ne znam kako je dotaknuti da joj ne rasporim kožu, ne znam kako je nazvati da joj imenom ne izbrišem tajnu...
I što drugo da činim osim da pogledom pomilujem pustopoljinu, dopustim mir horizontu, zamislim pokoju pticu u preletu ovim brzim potezima iscrtanim nebom, zašuštim lahor njezinoga nedolaska na svom obrazu i zaplešem.
