LEB I SO
• 26.8.2008 - STOP DANILOVIĆU E, NEĆE MOĆI !
KAKO JE SVE POCELO ?
EVO GA POST G DANILOVUICA KOJI JE VEC ON BRŽE BOLJE OBRISAO !
BLAGE VEZE VI NEMATE....
Iskreno nisam očekivao ovoliko komentara jer sam samo kopirao moj komentar, ali mi je drago da sam opet video ono što sam već znao dakle:
SRBIJANCI BLAGE VEZE NEMAJU O ČINJENICAMA KOJE SU EVIDENTNE I KOJE SU SE ZBIVALE ZAPADNO OD DRINE..
BLAGE VEZE VI NEMATE VI KOJI ŽIVITE U UŽOJ SRBIJI- GEOGRAFSKI REČENO..
NIJE DŽABE BORA ČORBA TO KRSTIO KAO "UŽAS"...
Pričate o Srebrenici, ubijanju, našim nedelima????
Kao da piše Nataša Kandić..
NEKO SPOMENU SREBRENICU, SRNA VALJDA..
DRAGA MOJA , BLAGE VEZE TI NEMAŠ.
TO JE BILA KLASIČNA OSVETA I POBIJENA SU GOVNA KOJA SU UPRLJALA RUKE KRVLJU NEVINIH ŽENA, DECE, STARACA GODINAMA OKO SREBRENICE, I NIJE IH TOLIKO NI UBIJENO, VEĆ SAMO SLUŠATE KANDIĆIJEVU I STRANCE.
ŠTETA ŠTO SREBRENICA NIJE BILA VEĆA..
ISPALO BI DA JE TAMO STRELJANO 100 000 MUSLIMANA.......
DA li iko ovde zna šta je radjeno 1995 po Bosni???
Šta je radjeno kad su ustaše ušle u Mrkonjić Grad koji sam pominjao..
VAŠA RODBINA NIJE BILA TAMO.
VAŠU RODBINU NISTE DOČEKIVALI I SMEŠTALI PO KUĆAMA.
NISTE IŠLI KAO JA DA SE INTERESUJETE GDE MI JE KO OD FAMILIJE I DA SE POTPISUJEM DA GARANTUJEM ZA NJIH OVDE, KAO DA JE NEMAČKA OVO..
............
SVI SE LATILI JEBENE SREBRENICE.
A SLADAK VAM JE NASER ORIĆ KOJI JE NEDAVNO OSLOBODJEN IZ HAGA A UBIO JE ON I NJEGOVE JEDINICE PAR HILJADA SRBA OKO SREBRENICE..
...............
KAKO VAS NIJE SRAMOTA???
..............
JA ZNAM DA SE MI SRBI PREKO DRINE, SRBI VOJVODJANI, SRBIJANCI - JAKO JAKO RAZLIKUJEMO I TO ČAK GENETSKI..
TO SAM RAZGOVARAO SA MNOGIM UČENIM LJUDIMA.
JEDAN GENIJALAN PROFESOR I PREDAVAČ NA JEDNOM BEOGRADSKOM FAKULTETU SAMNOM JE O TOME DETALJNO PRIČAO..
ŠUMADINCI KAO ETNO GRUPA SE IZUZETNO RAZLIKUJU OD RECIMO KRAJIŠNIKA..
TO SE DEŠAVALO ISTORIJOM.
OVDE SU TURCI UZIMALI DEVOJKU ZA PRVU NOĆ..
OVDE JE TURSKA KRV MNOGO PRISUTNIJA (MISLIM NA "UŽAS").
OVDE JE MENTALITET MNOGO DRUGAČIJI, NEGO TAMO KOD MOG DINARSKOG NARODA..
MI SMO SE OD TURAKA SKLANJALI..
MOJI PRECI SU VASOJEVIČI..
ŽIVELI SU U PLANINAMA GDE TURCI NISU IMALI HRABROSTI DA ZALAZE.
MOJI SU PRECI PRE VIŠE OD STO GODINA PREŠLI IZ CRNE GORE U BOSNU, DA LI ZBOG KRVNE OSVETE ILI NEKOG UBISTVA.
SIGURNO NISU OD DOBROG POBEGLI.........
.........................
ELEM , DEFINITIVNO SE RAZLIKUJEMO.........
DEFINITIVNO I NA ŽALOST.
........................
RADOVAN KARADŽIĆ JE STAO NA ČELO ODBRANE MOG NARODA.
RADOVAN KARADŽIĆ JE I ODBRANIO MOJU RODBINU KOJA OVAJ PUT NIJE BILA POKLANA.
RADOVAN KARADŽIĆ ĆE ZA NAS UVEK BITI HEROJ.
SIGURNO NEĆE MILOŠ OBRENOVIĆ, KOJI JE KUMU GLAVU ODSEKAO I POSLAO TURČINU...
.........................
A VI SE I DALJE BRINITE ZA MUSILMANE U SREBRENICI..
KAO DA VEĆ NEMA TOLIKO ORGANIZACIJA KOJE PRIMAJU NOVAC SAMO DA BI O TOME MISLILE I DA BI NAM TO NABIJALE NA NOS...
............................
ELEM.
BLAGE VEZE VI NEMATE...
ISTINITA JE IZREKA: SIT GLADNOM NE VERUJE.
.....................
NEMATE VEZE SA BOSNOM NITI RODBINE TAMO.
ZATO VAS I BOLI DUPE ZA RADOVANA.
ZATO VAS I BOLI DUPE I ZA MENE I MOJU RODBINU.
ZATO VAS I BOLI DUPE ZA SVE POREKLOM PREKO DRINE..
PA ISKRENO..
I MENE BOLI DUPE ZA VAS.
.........................................
KO MENI LOŠE MISLI, NE MISLIM NI JA NJEMU NIŠTA DOBRO.
KO MOJOJ RODBINI LOŠE MISLI, NE MISLIM NI JA NJEMU NIŠTA DOBRO...
KO TURKE BRANI, A SRBE NAZIVA IZDAJNICIMA - MOJ SUNARODNIK NIJE.
..................
A M E N
Komentari:
Ko te tako razljutio Srbine, poceo si da sejes ovde neke
nebulozne teorije o rasi i krvi, teorija o razlikama ti je vise nego smesna.
Srbi po vama u Srbiji su srbijanci, tako nas zovu i Hrvati, nas su kao vise turci genetski promenili a vase balije kako ih zovete, jer sa turcima blage veze nisu imali vec su poturceni Srbi koji kao i mnogi iz drugih bratstava se mesali sa bratstvima Albanaca ti znas kako ih i danas zovu u Crnoj Gori. Za mnoge Srbe u Bosni Sloba Milosevic je bio popularan dok nije i kod Srba sazrela svest da je njegova vlast ogrezla u kriminalu pa su ga makli
ali ga nisu skratili za glavu kao Rumuni svog vodju, mozda smo trebali ?
Naravno da je u Bosni bilo osvete, da su se namirivali dugovi stari, stvarali novi, znamo mi dobro da su krvave ruke imali mnogi zlikovci pa mozete da ih zovete i balijama i cetnicima, kako ti drago.
Bio sam ucesnik u ratu, video sam svaciju pravdu i mnoge ljude bez domova, mnoge civile ubijene bez razloga samo zato sto su bili ili Srbi ili Musllimani ili Hrvati.
Ti si kazes iz plemena a ja sam ipak od naroda koji nije vise pleme, moj narod su Srbi, ma gde ziveli, sa ove ili one strane Drine. Moj narod je vise od ovoga sto si ti ovde nadrobio, narod koji je stradao i strada zato sto ne uspeva da prepozna ni u ratu ni u miru ko mu iz svojih redova zeli dobro, posebno su tu jadni politicari i intelektualci koji
ocito zarad svojih interesa bi sve cak i svoje dupe prodali.
Nisam ocekivao od tebe ovakav post, o sebi imas visoko misljenje sto ti ocito uvek godi ali izgleda mnoge stvari ne uspevas da razumes. Sacuvaj me Boze od takvog tvog srbovanja, tako se ne brani Srpstvo i svoj narod.
Nadam se da takvih kao danilović nema puno ovde kod mene. Ja srećom ne znam ni jednog, daleko im lepa kuća. Zbog takvih smo i stigli dovde. I što bi rekao Djole, ludnica je kanda otključana, širom ostala.
Mnogi ljudi, a posebno ekstremisti, s lakoćom uopštavaju: „Crnci su zapalili ...“, „Jevreji su oteli ...“, „Srbi su poklali ...“. Oni izriču sudove zasnovane na predrasudi da su čitavi narodi „lenji“, „glupi“, „podmukli“ ili „genocidni“, a takvi sudovi često vode do masovnih zločina. Ovakvim načinom govora se učvršćuje isključivi, plemenski identitet, koji se gradi na mržnji i netrpeljivosti prema onom „drugom“, tako jača ubilački identitet i formiraju se ljuti fanatici, ksenofobi i rasisti.
Citati:
Autora,
ŽARKO TREBJEŠANIN
Ako neko pise sa pozicija politickog ekstremizma zasluzuje da bude upozoren da to sto pise nije odbrana
nacije, vec skretanje u vode koji nisu daleko do fashizma
i iskljucivosti. Retko sam komentarisao g Danilovica jer
je sam sebe dovoljno komentarisao u svojim postovima
da je neki dodatni komentar bio suvisan. Ponekad je bio
cak i zabavan, ako ne predje crtu i postane jedan nesrecan
i nezadovoljan lik svojim zivotom i samim sobom pa pocne
da brani u ime nekoga i za nekoga. Zato ga ovde molim da
to ne cini u moje ime i jos po necije koji sebe smatraju
normalnim ljudskim bicima koji su Srbi iz UZASA ili uze Srbije kako to vec volis da nazivas nas koji smo potomci
onih koji su davno dosli iz Crne Gore u Srbiju.
Onih koji su Srbina imali i na vrhu Lovcena pa ga se nisu odrekli i postali Crnogorske ustase sa njihovom ideologijom poricanja svega srpskog. Zalosno je sto trosim reci na tebe Danilovicu ali zasluzujes da bude prozvan za ovakav sraman post. Danilovicu sram te bilo, ti si bruka za svoj narod i bolje brisi ove jade sto pre ako vec poglavica nece da te opomene da si presao granice sa svojim neumerenim pisanijama to ti kazem ja Radeumetnik.
UMJETNIČE, NEMAŠ POJMA.
Ovde si u afektu svašta nadrobio i sad bih ja morao to da pratim pa da ti stavku po stavku repliciram...
Ova analiza što je radjena i taj profesor sa kojim sam pričao.
GLE ČUDA - UPRAVO JE ŠUMADINAC!!!
ZAR BI ON TAKO GOVORIO O SEBI DA ZAISTA NE MISLI TAKO I DA TO NISU ISTORIJSKE ČINJENICE???
Mnogo ste umazani žutom bojom, i mnogo ližete ldp u nedostatku pravog...
Mnogo više pratite šta će reći razne NGO I GLAS AMERIKE ,nego neki pravi analitičar koji je za to kompetentan..
NE MOŽE MOJ SUNARODNIK BITI ONAJ KO KAŽE DA SU MOJA RODBINA- STRANI DRŽAVLJANI!!
NE MOŽE..
NE MOŽE MI RODBINA BITI ONAJ KO MI HAPSI RODJAKE PO BILO ČIJEM NALOGU I SUDI IM BEZ SUDA.
ONAJ KO MENE NE PRIHVATA ZA SUNARODNIKA, ZAŠTO BIH JA NJEGA?
ONAJ KO PROGONI SVU MOJU RODBINU I KOJI IH GLEDA POPREKO KADA PROGOVORE SLUČAJNO IJEKAVSKI, NIJE MOJ SUNARODNIK..
.............
VEĆ SAM REKAO DA BEOGRAD VIŠE NIJE MOJ GLAVNI GRAD..
NIJE..
ONI FAŠISTI NISU MOJI FAŠISTI.
ONI ANARHIISTI NISU MOJI ANARHISTI.
ONAJ KABINET NIJE MOJ KABINET.
SAMO JE ONA HIMNA I ZASTAVA MOJA..
SAMO JE TO MOJE I TO MI NE MOGU ODUZETI.
..........
UMJETNIK, MNOGO SI GLUPOSTI NADROBIO.
TREBAO BIH SAD DA KUCAM JOŠ PET MINUTA, ALI NISI VREDAN MOG VREMENA.
...............
JA ĆU NA MOM BLOGU DA PIŠEM ŠTA JA HOĆU , A NE ŠTA SE IZDAJNICIMA SVIDJA.
"UŽAS" NISAM JA IZMISLIO.
TO JE BIO GEOGRAFSKI POJAM DOK SAM JOŠ KLINAC BIO.
SVI SMO TO ZVALI - UŽA SRBIJA...
...............
ŠTA DA RADIM.
NISAM MOGAO DA UTIČEM NA KREATORE NAŠE ISTORIJE I GEOGRAFIJE..
Jadan si ti lik Danilovicu...pretnjama i dalje sejesh mrznju oko sebe,ne diraj mi moje Vojvodjane,kako te nije sramota doshao si u NS, zivish,radish,pa ako ti nije dobro ovde hajde ti lepo se spakuj pa putuj tamo gde je mnogo lepshe ,gde su Srbi veci Srbi od ovih ovde,ne zauzimaj vishe mesto nekom Srbinu odavde!
Šta reče Daniloviću? Ima po tebi razlike između Srba i Srbijanaca? Ko je po tebi veći Srbin onda? Hvališ se i dičiš Radovanom Karadžićem? Reče da nije njega bilo,nastradao bi i ti i tvoja porodica? Okej,u redu je,šta onda tražiš po SRBIJANSKIM gradovim(BG,NS...) što si izbegao ovamo i da analiziraš neke po tvom shvatanju i uverenju Srbijance? Idi onda tamo odakle si došao i prema tome,ne kukaj i ne veličaj sebe kao da potičeš iz nekog plemena...pleme,šta to beše???
Da nije indijansko možda?
"RADOVAN KARADŽIĆ ĆE ZA NAS UVEK BITI HEROJ.
SIGURNO NEĆE MILOŠ OBILIĆ KOJI JE KUMU GLAVU ODSEKAO I POSLAO TURČINU... "
ovog puta se slažem sa tobom. koliko je miloš obilić kumovu glavu poslao turčinu, toliko je radovan karadžić heroj.
@ JOJ LAPSUSA:))
HTEO SAM REĆI- MILOŠ OBRENOVIĆ.
HVALA NA PRIMEDBI:)))
STRAŠNO, KOJA GREŠKA:))..
Dakle, mislio sam na Miloša Obrenovića dečko:))
Izmenio DANILOVICorNOT dana 26.8.2008 u 17:04
Do sad sam te citao jer mi je bilo zanimljivo to sto pises, ali sada si poceo da vredjas, sto nije u redu.
Koliko god da si besan, iznerviran, ne smes sebi dozvoliti da vredjas druge, po bilo kojoj osnovi, rasnoj, verskoj, nacionalnoj...
Maja, ja sam veći Vojvodjanin od tebe..
Moji su još 1958 došli u Vojvodinu.
Naravno da sam ovde rodjen.
Ponosan sam na sve moje.
Novi Sad je moj glavni grad.
Sa Čankovom ideologijim nemam nikakvog dodira, ali vidim da je budala bio u pravu u mnogim stvarima...
TAko da , lepa moja, nemam ja gde da idem odavde....
Ovo je moje...
Uzgred: dve trećine vojvodjana su Bosanci ako nisi znala.
Treba li sad 2 miliona Srba iz Vojvodine , negde da se sele:)))
Ajd opusti se....
Srbijanac, ima Srba: Vojvodjana, lala, bačvana, sremaca, južnosrbijanaca, istočno srbijanaca, zapadno srbijanaca, šumadinaca, krajišnika, bosanaca... mnogo Srba ima - NA ŽALOST I NA NAŠU ŠTETU.
I nema veći ili manji Srbin.
Ima samo Srbin ili neki drugi..
Sami ste napravili podele.
Političari su nas podelili- deceniijama..
Ja sam rodjen u NS.To je moj grad.
Nebih ja stradao, ali bi moja rodbina po Krajini Bosanskoj da nije imala zaštitu od naših junaka.
I koji si ti nepismen lik ne mogu da verujem skim ja polemišem:)))
Ovde sam rodjen.
Ajd pročitaj ponovo.
NIje dugačak post:))
Blamko, ne vredjam ja nikoga.
Čak sam naglasio: Meni draga osoba je napisala to i to..
Samo iznosim tezu iza koje stojim, da se mi OPASNO razlikujemo..
Mnogo više nego što smo mislili...
Političari su nas decenijama cepali da bi Srbe oslabili i uspeli su u tome...
Kakva je mržnja ako ja pričam o Srbima a i ja sam Srbin:)))
SAmo kažem da smo različiti genetski, po običajima, po mentalitetu, po svemu i svačemu..
Sve više to uvidjam i to ima svoje naučno objašnjenje, kao što sam i pričao..
UMJETNIČE, SA ZADOVOLJSTVOM SAM OBRISAO TVOJ GLUPI KOMENTAR:)))
Počeo si lepo.
Čak sam hteo reći da se u mnogim stvarima slažemo, kad si pominjao Slobu, ali si onda odjednom počeo da vredjaš i da lupetaš gluposti ..
Naravno bez argumenata..
Ja na argumente mogu da odgovorim, ali na gluposti i uvrede, neću da vraćam uvredama..
Moraš biti bar približno mom intelektualnom nivou da bi sammnom polemisao o bilo čemu, a naročito o politici i o demografiji..
Ipak si ti slikar- umjetnik.
Ja sam ti stručnjak za društvene nauke, mada naravno ni prirodne mi nisu strane...
THE POINT IS....
DUŠMANI SU NAS TOLIKO ISCEPKALI DA VIŠE BRAĆA NISU BRAĆA..
MENTALITETI NAM SE RAZLIKUJU TOTALNO..
SLAVE NE SLAVIMO ISTO..
VI SLUŠATE TRUBE, OVI OKO MENE TAMBURE, JA NI JEDNO NI DRUGO..
JEBE MI SE I ZA TRUBE I ZA TAMBURE..
JA SLUŠAM STRANI POP I TO MI JE LEPO...
TREBA DA SE PRAVIM DA JE GUČA NEŠTO ŠTO MI JE EXTRA???
OZNOJANI DEBELI TRUBAČI KOJI DUVAJU PO CEO BOŽJI DAN I SVAKU PESMU UNAKAZE..
NEKA HVALA..
TO NIJE TO..
E MOJ DRUŽE IZ SRBIJE UŽE....
Kakav si ti lik Danilovicu, neznas nazalost ni istoriju ni geografiju. Brises postove kad mnogo zabrljas.
NECE MOCI, MORA DA SE OVDE ZNA KO JE KO !
Ako zelis da velicas Radovana, samo napred, ako ti je on heroj, vodja tvojoj familiji, meni nije bio ni vodja, niti je spasavao moju familiju. U mojoj Srbiju su se nasli mnogi nevoljnici kao u svojoj kuci, njih je nebrojano doslo, oko milion iz svih krajeva zahvacenih ratom, neka su dosli, dosli su u svoju kucu, kod svoje brace i sunarodnika. Hranjeni, obuceni, smesteni neki se prihvatise posla a neki odose gde im drago u neke druge drzave da traze svoju srecu.
Srbija je vise od toga sto ces ti ikada moci da razumes. Ona je drzava matica, drzava svih Srba i svih onih koji je priznaju za svoju drzavu. Srbija ima jedan grad koji se zove Beograd, to je grad metropola za vas centar u kojem je sve ono sto nije u mnogim gradovima u proviciji koji su vise palanke i varosice gde zive neki ljudi koji sebe nazivaju Bosanci, i srbi, Crnogorci i Srbi. Poklale se komsije, vasa cakija koju toliko volite je progovorila i namireni su svi dugovi i zaduzili su se mnogi za sto godina unapred. Mnogi i ne mogu da se vrate gde su yiveli jer su neki veliki Srbi ili veliki Muslimani ucinili sta su ucinili.
Neka se nazivaju kako im drago, ako sebe vide i kao crn kamen i to im necu osporiti. Ne diraj mi moju Sumadiju, ne diraj mi grad u kojem sam se rodio, moja deca, moji preci unazad dva veka su takodje rodjeni u Beogradu. Lupetas o nekim partijama, koji su kao i ti pijavice i otrov ovoga naroda, balast i bruka jer zive na racun ovog postenog i dobrog naroda. Nemoj da glumis nekog politicara, da nam ovde drzis predavanje o junastvu i izdaji. Imali smo mi jednog junaka Slobu koji je zavrsio tamo gde jeste, vise bih voleo da smo mu mi Srbi sudili u Srbiji njemu koji blago receno i nije bio Srbin, jedna presvucena komunjara koja je presvukla mnoge da ginu zarad njegove lude zene, zarad njegovog svercera sina, zarad njegove partije i armije koja nije bila srpska vec neka armija koja je stitila interese crvenih generala, medju kojima je i onaj koga jos traze, koji se krije ali naci ce i njega da polozi racun o svojim delima ma kakva da su bila.
Dakle zasluzujes da ti se ovo napise i pokaze, da si jedan obican dripac koji ne samo da bulazni i hoce da pametuje, nego i vredja ljude, trabunja budalastine, o teorijama rase i krvi nekih ludaka koje uopste ne smes da menujes. Lupetas ovde ko da si sumanut ko ima vise a ko manje turske krvi, da su se zene srpkinje podavale turcima. Jesu li se podavale i tamo odakle si se ti ispilio, to ti bice najbolje znas, jer ste vi sa tim balijetinama ziveli kako vi volite da ih zovete, sa tim albancima koje ste nazvali malisori kad su vam se bratstva pomesala sa njihovim. Ja sam ponosan sto u Srbiji koju ti zoves uzas niko nije zaklan, ni jedno dete nije se zaplakalo zato sto je druge vere. A oni koji su na Kosovu cinili zlocine i u moje ime ce da odgovaraju jer niko nece biti izuzet od toga kad tad.
Nisi ti vredan ni jedne decje suze pa ma cija da je na ovim prostorima. Procitao sam te odavno sta ti ovde hoces, prodana duso. Sam si se hvalio kako si u vreme izbora lepo se okoristio od tih partija a pljujes po nama ovde. Procitali smo te i bolje ti je da se izgubis odavde kad si vec zasro ili se pokaj ako si pravoslavac, razumecemo da si mlad, pogresio si, oprosticemo ti..
A Guca je nesto sto je dobilo okvire koje ti ne mozes ni da razumes. Guca ima svetski festival, truba je
postala hit vise nego sto su to bile gusle za vreme Vuka. Nadam se ne mislis da u Guci treba da Srbi ponovo nastupaju sa guslama. Hm. Bolje da su nasi trubaci debeli to je znak da nisu gladni, i ne daj boze utripovani. A lalama tamburicu ne diraj, taj istrument za tebe je visa matematika.
|
Komentara: (6) :: Pоšalji komentar:: Permalnik
|
• 26.8.2008 - NAGRADE I ZABLUDE O IZDAJI I IZDAJNICIMA
Раде Дацић
Издајник исмева реч „издаја”; нико му у томе није раван. Чиме се служи да исмеје реч? Духовитошћу других, „наученом” духовитошћу, духовитошћу духовитог, коју је духовити складно применио на нешто што је требало исмејати; издајникова примена тог блеска туђега духа у естетском је несагласју са исмеваним предметом. Он, дакле, краде; не може се догодити да издајник не краде, кад год му од тога не прети велика опасност. У исмевању речи „издајник” издајнику помажу многи други – сваки од њих, ако већ није издајник, хрли да постане.
Према издајницима, издаја не постоји, из чега други треба да закључе да су они без огрешења. Сви се издајници уједине да би исмевали реч „издаја”; рачунају: кад исмеју реч која исказује суштину њихова срамног дела, она ће ишчезнути из језика, а то ће учинити да се избришу трагови ове њихове кривице. Кад нема речи за оно нечасно што су учинили, онда они ништа срамотно нису ни чинили – то рачунају.
НАГРАДЕ ЗА ИЗДАЈУ
Обратићу се сад издајницима, да им упутим један прекор. Не замерам им због њихове делатности – у томе погледу речи не могу помоћи! – Издајнику се обраћам с прекором због штете коју чини себи, а узрок штете је: непознавање вредности ствари коју издаје. Прекор се (дакле) не дотиче моралног става издајника – говорим као да је сам чин издаје беспрекоран с моралне тачке гледишта, као да је извршити издају нешто што се не може осуђивати (већ му се можда дивити) – говорим због његовог недовољно ваљаног расуђивања. Ако издајеш, а чиниш то после закључка да ти издаја доноси корист, зашто не размислиш сређеније и дубље, па да ти корист буде многоструко већа?
Разни су видови награде за издају! Узмимо најпре оно што данас највише мути мозгове: новац.
Кад ти за једну велику издају понуде награду од 390 милиона, а издана ствар је непроцењиве вредности, зашто не тражиш 390 милијарди? Не би ти толико дали, јер они који твоју издају плаћају веома су штедљиви (а знају колико теби значи и један једини милион), чине све да плате што мање (и, по правилу, успевају: џимријање им се добро исплати). Не би ти (можда) дали колико тражиш, али и десет пута мање да ти дадну, био би за тебе велики добитак. Знаш ли колико је пута 39 милијарди веће од триста деведесет милиона? Научи тај рачун, требаће ти касније, или ће његово познавање добро послужити некоме теби драгом, наследнику и потомку твоме, на пример!
Потцењујеш ли вредност онога што издајеш, чиниш то на своју штету. Ево где ће ти се то осветити. Како је очекивано да ће издани казнити издајника (ако га ухвате), као награда за издају свога народа предвиђа се усељење издајника у другу државу, уз признање држављанства те државе, под именом какво он буде изабрао (из обилате понуде имена), обезбеђивање погодних услова за живот, његов и његове породице, и још понешто што зависи од дародаваца. Е, и при нагодби те врсте можеш тешко погрешити ако си приписао малу вредност ономе што издајеш. Мислиш ли да мало вреди то што издајеш, задовољићеш се понуђеном новчаном масом (јер је за твоје схватање веома добра), а наручилац је био спреман платити сто пута више! Да си ваљано промислио, закључио би да можеш имати тог конвертибилног новца (те светске валуте) стотину пута више него што си добио. Ти ниси схватио колико је твоја издаја драгоцена за противнике оних које издаде. Да си то схватио, био би не само грађанин (нове ти „отаџбине”) пристојног иметка, него богати њен грађанин. Тада би имао довољно пара да платиш родослов своје породице – тридесет предака да ти наброје – те да се твоји потомци могу поносити тобом и твојим новоствореним прецима. Да си паметно поступио, могао си за сваког од предака имати слику неког чувеног уметника из оног времена. Могао си за издају какву си учинио добити толико новца да, уз све друго, саградиш дворац из тринаестог века. (Или се определи да будеш скроман, да не тражиш племићку титулу – може она ускоро испасти из моде.) Имао би, господине, новца за покретање моћне индустрије, саграђене довољно далеко од твојих дворова, да се загађен ваздух у њима не осети – да си се само умео погађати како је требало!
Шта сам још хтео да те питам, „истински родољубе”? А да! Јеси ли ти сасвим сигуран да ће уговорна страна којој служиш извршити своје обавезе? Ти њу не можеш тужити суду, разгласило би се твоје „дело”, а ти ниси сигуран да је оно за слављење. Осим тога, можда би био кажњен због одавања пословне тајне. Уосталом, склапају ли се икакви писани уговори при погодби за издају? А како ћеш, сине несрећне мајке, без писаног уговора? Замисли: ти своје лепо обавио, извршио обавезу, а онај тамо се прави Американац! Као да ништа ниси урадио. Онда се кајеш, мада те нико не прогони, твоја издаја није откривена, кајеш се што си могао друго радити и бар нешто зарадити, овако: шипак!
Нек ове опомене буду драгоцене српским издајницима! Они су дужни продавати много скупље свој природни дар и из њега произашло дело издаје.
Кад народ свој издајете, „даме и господо”, српски издајници – ви, који немате такмаца у другим народима – лакомислено га претходно потцените. Тако радите на своју штету, поред рада на штету народа, јер мало за издају тражите, још мање добијате. Учините себи добро: упознајте праве вредности свога народа, тек онда преговарајте о „послу”! Зашто да и неко од вас не постане велики богаташ, од издаје? Зар и богатство стечено издајом није богатство стечено „поштеним радом” – та нисте га стекли лењствујући?
Не тумачи, читаоче, ово погрешно – да су зараде тих овде, данас, толико уважаваних људи – ниске. Не, то нипошто! У односу на зараде личности, зараде издајника су заиста сјајне. Личности би издајницима имале разлога завидети на зарадама, али особина личности је да никоме не завиди. У овоме је разлог што се овде прекоревају српски делатници у привредној грани издаје отаџбине: кад је неко опредељен за рационално пословање, нека послује што рационалније, потпуно рационално ако је могуће! Не тврдимо да баш нико од уважаваних српских издајника не послује рационално. Али број оних који су том делатношћу могли стећи много већи иметак запањујуће је велики.
За чуђење је што има доста српских издајника који нису ништа зарадили. А јесу радили, дуго, упорно и страствено су вршили издају, а никакве зараде! Ненаграђена мржња, изневерена очекивања!
ШТА РАДИТИ КАД СЕ СВЕ ИЗДА?
Али ти, којем се сад обраћам, не спадаш у ту категорију. Кад те видим и чујем на телевизији, или ти само слушам глас, или пак читам твој напис у „цењеним” новинама, питам се како тако нагло толико високо израсте! Сећам те се из времена пре овога које те усрећи. Бејаше ништаван и бедан и напињаше све мехуре да постигнеш нешто што би довело до оцене: није потпуно безвредан. Бејаше се ти једном приликом нашао у скромном занимању, примерено твојим способностима, које могаше поштено обављати, али га ти напусти. Појави се прилика да издаш, а ти ни минут не оклева. Дочека – али не својих пет минута, већ своју вечност. И сад те гледам, слушам и очима те из штампаних речи извлачим: ти си самоуверени, изврсно ситуирани грађанин који је постао учитељ, учиш млади свет да се на тебе угледа. Водитељка ти се обраћа као националној величини. Ти сад јеси „национална величина”, једина, јер никога из онога супротног табора више нема. Ишчезли су и твојом заслугом, колико год си могао помоћи да нестану, помогао си.
Не треба сметнути с ума: и тај „рудник” ће се једном исцрпсти (и сад је у њему много јаловине), неће више бити ничега што се има издати. Шта ће онда радити несрећни српски свет који је од издаје живео? Замислите очајно стање тих људи кад почну завидети неиздајницима! Неће им завидети што су ови богатији, већ што су задовољни оним што имају, што су смирени и не кукају на немаштину; и још због једнога: не криве за своје стање некога ко није крив.
Колики је удео недовољно развијене моћи просуђивања у чину издајства? (Постоји ли зависност између моћи расуђивања и издаје? Повећава ли се школовањем наклоност ка издаји?)
Моћ расуђивања се наслеђује. Али се у људском друштву и стиче. За расуђивање о одређеном предмету потребно је и знање о томе предмету. До знања о неком предмету долази се образовањем, школским на првом месту, али и другим путевима. Образовањем се, међутим, могу засађивати отрови. И у широко заснованом образовању могу се засејати отрови: ум није био довољно прибран да их на време одстрани. Уосталом, зар и господин Имануел не показа у првој од три.
Критике колико је ум понекад немоћан? У мукама образовања кључна је реч „врлина”. Како унапређивати свест, увећавати знање, изоштравати расуђивање а не повређивати врлине – оне, давно признате а никад успешно порекнуте, заједничке личностима на било којој стопи земљиног шара, као и древном Индусу или Кинезу, и припаднику неког од уништених народа Северне Америке.
Одакле све данас не стиже образовање, „унапређивање ума”, „оспособљавање за живот”! И какве све отрове не доносе многобројни сазнајни додаци! „Школовање” данас долази са разних страна, и са много најгорих – зато је брижно лице свакога ко размишља о овде разматраном предмету. Многи од приспелих отрова уносе у умове и схватање о изузетној вредности издаје. Према том отрову, издаја је највеће достигнуће напретка у модерном времену! (У великом Дантеовом спеву издаја бејаше највећи од грехова.)
Да ли повећањем образовања расте наклоност према издаји? Расте или не расте, сходно томе колико је при образовању унето или није унето отрова и од природе особе која се образује. Налазимо ове примере: сасвим скромно образован а не изда ни под тешким мукама; врхунски образован а поступи на истоветан начин. Или: изда вас и један и други из овог избора.
Не налазимо одговор о вези моћи расуђивања и чина издаје. У овом неодговору је сета свакога ко тежи повећању моћи расуђивања без повређивања људскости. Остајемо без потпуног одговора на постављено питање, верујући да смањена интелигенција није извор издајства, а повећана количина отрова душе при образовању – јесте. Најбитније је оно што већ знамо – поседовање или непоседовање личности.
БЕСКОНАЧНОСТ ХЕРОЈСКОГ БИЋА
Крајња супротност овоме јесте херој, јунак којега толико слави целокупно српско језичко наслеђе и све велике цивилизације које смо до данас упознали. Насупрот скученом бићу кукавице, херој има бесконачно биће: ма колико да изгуби у својим подвизима, увек има осећај да му остаје бесконачност не изгубљеног, и вечност је пред њим.
На Растку објављено: 2008-04-15
Датум последње измене: 2008-04-15 22:38:47
|
Komentara: (0) :: Pоšalji komentar:: Permalnik
|
• 26.8.2008 - O IZDAJNICIMA I IZDAJI
Раде Дацић
Зашто издајник издаје
Сваком човеку је стало до тога да зна може ли се поуздати у другога човека, или има основа за сумњу да ће га човек с којим у заједници нешто предузима изневерити. До тога сазнања треба да је стало и националној заједници, поготову оној чијем разарању тежи нека друга национална заједница, или више других. И појединцу и заједници мора бити стало до сазнања са колико поуздања може рачунати да одређена особа буде верна, да не постане издајник.
ПРИРОДА ИЗДАЈНИКА
Има парадоксалног у природи издајника. Издаја некоме треба или не треба никоме. Узмимо да није чудно што издајник изда кад његова издаја некоме треба. Чуди што он издаје и кад његова издаја никоме не треба. А кад дубље промислимо, ни ово није за чуђење: разоритељска природа издајника тражи од њега чињење зла.
Употребимо сада једну нову реч, с надом да ће она ући у српски језик. Онај ко није личност приправан је да постане издајник, он је, дакле, приправ, тј кандидат за издајника.
Шта једног таквог одликује? Најпре кукавичлук, то значи: ситна посебност, безначајност бића, оно о чему осећај израња из мрачних дубина у које га је владајућа свест потиснула да би га потопила.
Људи, као друштвена бића, остварују удруженим напором многе заједничке циљеве, а нечије одустајање од тога напора, или његово ометање, често доводи до неостварења циља. Из тог разлога речи „издаја” и „издајник” означују велике огрешитеље. Какви људи лако прихватају ту врсту огрешења?
Ова врста огрешења није једино претпоставна, јер нас живот уверава да постоји издаја и постоје издајници. Издајник је онај ко је извршио издају. То значи изневерио је људе и људске врлине. Он изневери обећање, а није било изнуђено, без принуде је нешто обећао; тиме изда оне којима је обећање дао: они су остали без нечега на шта су рачунали пошто он обећано испуни; своје деловање нису због тога обавили, одузето им је време, украден део њиховог живота. Издајник изда свој народ, служећи за ништавну награду, или без награде, његовим непријатељима, изда своје другове у сукобу: побегне или се стави у службу противника. Издајник издаје људске врлине делујући супротно од њиховог смисла, човека издаје варајући га својом човеколикошћу.
Потребно је знати какав човек не може постати издајник, да би тек онда било јасно из каквих људи се појављује издајник. Проговоримо најпре о онима из којих се издајник не појављује.
ЛИЧНОСТ
Постоји у српском језику реч потребна овом казивању, реч са више значења, од којих је једно толико изузетно и драгоцено да човек зажали што има још неких, јер она окрњују вредност овога. (Заиста је штета што неке речи имају још значења, поред онога сјајнога које им даје место међу великим речима. Мора бити да додатна значења измишља неко ситан и завидљив, да би оно блиставо упрљао.) Односи се на човека без склоности према смртним гресима из традиционалног православља – завидљивости, злоби, таштини, похлепи... Та реч је личност. Сродна је донекле речи „господин” (кад се њоме изражава чије ненарушиво достојанство), али је још драгоценија. Људски идеал свих народа готово је исти: то је скуп врлина уграђених у једном људском бићу. Тај се идеал ретко остварује: код човека се нађе покоја мана. Људско биће у којем се тај идеал у највећој мери оствари, а у непотпуно оствареним састојницама му се примакне – носи управо блиставу реч личност. Личност је врх људскости. Два примерка овога врха, две личности сродници су посебне врсте, имају много заједничког а мало онога што би једна од њих желела да уклони код друге. Та сродност није исход одређенога утицаја, већ што моћнија сила одређује својства личности.
Погледај, уважени читаоче, шта посебно под том речју подразумева српски композитор (и личност) Милоје Милојевић кад говори о једном великом страном композитору: „Леош Јаначек је не само велики музичар, него и национални уметник... Да би један уметник био и личност није довољна само оригиналност, него и духовна префињеност и духовна култура.” Личност укључује национално, духовну културу, духовну префињеност! Као композитор, личност увећава општељудско складиште вредности у музици, оним што има чврст национални темељ, по томе се познаје и због тога признаје; не опонашањем нечега што је „успело”. Тек тада страни свет увиђа да без таквога композитора не може, као што је аустријски композитор Лист рекао руском композитору Бородину: „Ми без вас не можемо!”
Издајник није личност. Издајник настаје из људског заметка, кад се деси да се овај не развије у личност. Шта чини да се неко развије у личност а неко други се не нађе ни за тренутак на путу личности – ми не можемо знати. Ко је личност не може постати издајник. При испитивању карактера особа без много труда се открива особа, погодна за издајника; то је она која се покаже да није личност. Истина, такве особе успешно обмањују људе без стварне моћи просуђивања, приказујући се какве нису и не могу бити. (А зна се: личност се не служи обмањивањем.) Предодређени за издају – они који нису израсли до висине којој се дивимо – обману околину једном својом особином: невероватно су делатни. У непрестаном су покрету да надоместе недостајуће им људске вредности. Одлазе на све стране, опседају људе од утицаја, без уздржавања приказују себе као важне и пуне врлина. Заћи ће они у сваки буxак, да нађу рупу кроз коју ће се провући, да би ушли у свет ваљаних. Направе често привид да су припадници стварно изабраних људи. У ствари, где год да уђу, какав год глас о себи да наметну, нису се укључили међу смирене духове који су нашли смисао, нису међу онима што су над собом подигли небо. Зато их немир тера да стално траже своје увећање у свету људскости, а способни су наћи једино издају; могу се скрасити једино у издаји и међу разоритељима по нагону. Тамо остају све док је ова њихова делатност некоме потребна. Ако (и кад) та потреба престане, разарајућа хтења их воде даље: траже наручиоца нове издаје. Нема ли непосредног наручиоца, нагон за разарањем их наводи да гледају шта је највредније што њихова заједница има, што је на цени, шта је најдраже правим људима, да би то разорили и тиме задовољили проклету душу. Са посебним полетом разарају своје национално, чим непријатељ њихове нације то затражи и за учињено понуди награду. Себе тада уверавају како раде „нешто велико”. Рачунају „логично”: мора их то „дело” нужно прославити, стећи ће и они име на гласу.
ПРИРОДА ИЗДАЈНИКА
Има парадоксалног у природи издајника. Издаја некоме треба или не треба никоме. Узмимо да није чудно што издајник изда кад његова издаја некоме треба. Чуди што он издаје и кад његова издаја никоме не треба. А кад дубље промислимо, ни ово није за чуђење: разоритељска природа издајника тражи од њега чињење зла.
Употребимо сада једну нову реч, с надом да ће она ући у српски језик. Онај ко није личност приправан је да постане издајник, он је, дакле, приправ, тј кандидат за издајника.
Шта једног таквог одликује? Најпре кукавичлук, то значи: ситна посебност, безначајност бића, оно о чему осећај израња из мрачних дубина у које га је владајућа свест потиснула да би га потопила. У осећај особе избија нешто налик на сазнање да је њено биће непотпуно, далеко од целовитости. Према биолошком разврставању, то биће припада људима, али та припадност није довољно убедљива. Та особа то уочава упоређивањем са целовитим људима, са личностима. Осећај безначајности и нецеловитости притиска, тражи да се бићу нешто дода, како би људска целина, која се међу људима цени, била достигнута. Особа тражи разне начине да то постигне, да своје биће употпуни; како не налази ни један поуздано људски, одлучује се за издају, у нади да је то оно што ће га ослободити осећаја ништавности. Таква особа се дружи са неким кога мрзи и презире – не може да поднесе усамљеност. Супротно од личности. Пуноћа личности њој омогућује да поднесе усамљеност, јер и није усамљена: све истински људско, што носи заједничко име врлина, са њом је. Личност не прави привиде, слободно показује своју природу, зна да она није за стид.
Ништавно биће кукавице у сталном је страху да ко од њега шта не одузме. Јер тада му не би остало ништа, и после малога одузимања од безначајно малога, не остаје ништа, мало круњење а преостало је једино за бацање.
О личности превише расправљају неке „науке” о души. Причувај их се, читаоче, и осетљивим теразијама мери све што ти се учини да је у њима добро.
Будући издајник је можда покушао да постане личност. Није успео зато што његова природа њему није то дозволила, као што природа неког земљиште не може понети тешку грађевину, или може тек пошто се фундира, (Но како фундирати склоног издаји да не изда?). Не дозвољава му најпре тиме што му онемогућава да схвати шта је личност, а тек касније оно теже: да издржи пакао кроз који права личност (веома често) пролази, а то у њој не поремећује одлучност да остане себи верна, да смирено остане у своме бићу, не тражећи да се оно преобрати у некакво друго; не дозвољава и тиме што постојаност у врлини – и иначе ретка – није имала из чега израсти. Он је (додајемо: можда) нешто покушао, тај покушај је пропао. Све оно рђаво што је тада учинио већ је била издаја, издаја савесног обављача примљене обавезе. „Радикалним заокретом” (како говоре сви њему блиски док падају у грехе) он је покушао да учини нешто чиме ће поништити почињене грехове; оно што је учинио била је издаја.
ИЗВОРИ ИЗДАЈЕ
Ево још једног великог извора издајникове издаје. Издајник се води мржњом. Он некога мрзи. Не мрзи га зато што му је тај учинио зло, не мрзи га ни што је тај рђав човек те не завређује уважење и наклоност – мрзи га што је издајничка душа устројена за мржњу, и кад нема разлога за њу. Он онда издаје тога кога мрзи, издаје га уз услове: а) да сам нешто добије, б) да издани поуздано изгуби. Могло би се претпоставити да је предмету овога расуђивања претежнији лични добитак, да је то искључиви мотив издаје, који мржњом једино може бити мало допуњен. Неоспорно, допуњавање мржњом је потребно, да би се издаја правдала пред нечим што се назива савест. Али је ствар сложенија: каткад је лични добитак пресуднији од мржње, каткад веома надмоћно преовлађује снага мржње. Али је прави склад, савршена мирноћа у души издајника онда кад је издани уништен, да се не може њему светити због издаје, а добитак задовољава његове прохтеве. Чињеница је да је велика снага личне добити, а кад га има, увек се нађу разлози за мржњу. Важи ли обрнут став који се овако може исказати: велика мржња нужно налази и поводе борбе за личне користи?
Нађу се побуде борбе, води се борба, али личне користи често не буде. Битнији је, дакле, философски материјализам (чији оно беше?).
Насупрот издајнику, кога подстрекава мржња, херој је вођен љубављу: за људско добро он изводи херојске подвиге. Ако ослаби његова љубав, херојство се гаси: некад неустрашив, постаје обичан, плашљив човек.
Издајник, по правилу, не признаје да је издајник. Кад се (изузетно) догоди да призна, кад се јави знак кајања, знак да је у издајнику наступила грижа савести, људи се охрабре у нади да он неће наставити пређашње дело, да ће покушати искупити почињене грехове чинећи какво добро. Појава да се издајник покаје веома је ретка, зато и поменута нада најчешће изневерава.
|
Komentara: (0) :: Pоšalji komentar:: Permalnik
|
• 8.6.2008 - PSIHOLOGIJA POLITIČKOG EKSTREMIZMA
|
Politički ekstremizam odlikuje fanatična uverenost da je njegova vlastita politika jedino ispravna, a da su ostale lažne, te da bi zastupnike drugih političkih opcija trebalo svim sredstvima privoleti prihvatanju jedne jedine ideološke istinite, ili ih, u ime uzvišenog cilja (nacija, klasa, partija itd.), istrebiti sa lica zemlje. Ideološki ekstremizam, uprkos njegovim često makar deklarativno uzvišenim ciljevima („novi čovek“, „pravedno društvo“, itd.), po pravilu se ispoljava kao netolerantno i nasilno ponašanje (od diskriminacije, preko progona, sve do genocida). Videli smo tokom istorije, a posebno drastično u prošlom veku, kuda vodi isključivost i netrpeljivost u političkom životu. Ekstremizam počinje satanizovanjem, dehumahizovanjem političkog neistomišljenika, a završava se – istrebljenjem!
Desničarski politički ekstremizam u vidu nacionalsocijalizma, pokazala su rana psihološka istraživanja (From, Maslov, Adorno), povezan je s autoritarnim tipom ličnosti (potisnuta agresivnost, obožavanje moći, grupni narcizam, antiintraceptivnost, kruto mišljenje, sklonost projekciji itd.). Kasnija istraživanja (npr. Rokeach), međutim, otkrivaju da istu psihološki osnovu imaju različiti vidovi političkog ekstremizma, kako levi tako i desni, poput komunizama, fašizma ili verskog fundamentalizma. Njih karakteriše pre svega poseban način dogmatskog mišljenja, a ne konkretni sadržaj mišljenja (npr. konzervativnost, konvencionalnost). Ekstremisti su netolerantne, agresivne i autoritarne osobe (u smislu „opšte autoritarnosti“, a ne samo „desne“).
Psihološku sklonost ekstremizmu u srpskom narodu zapazio je još klasik naše etnopsihologije Vladimir Dvorniković. „Jugoslovenski čovek, po svojim duševnim dispozicijama, politički je ekstremist. Krilatica koje će njega da pokrene ima da bude određena i krajnje zaoštrena, pre svega slična bojnom pokliču, kadra da u njemu oživi i podigne ogorčenog borca. Što god je umereno, kompromisno, racionalizovano, ne može da razigra njegov politički temperament ili uopšte da podstakne njegovo dublje interesovanje“, zapaža naš etnopsiholog u svojoj Karakterologiji Jugoslovena (1990). Empirijsko istraživanje autoritarnosti (Rot, Havelka, 1973) izvedeno kod nas (na uzorku srednjoškolske omladine) potvrđuje ovu ocenu jer otkriva izuzetno visoku autoritarnost (najviši skor u svetu na Adornovoj skali autoritarnosti, čak veći nego kod američkih zatvorenika!). Ovaj rezultat zabrinjava, bez obzira na to što se on može delimično objasniti metodološkim (F-skala nije bila standardizovana kod nas) i kulturološkim razlozima (patrijarhalna svest i drugačije kulturne norme).
Psihološki profil političkog ekstremiste
Na osnovu brojnih istraživanja psihološke osnove različitih tipova političkog ekstremizma ovde ćemo dati skicu za psihološki profil nosioca ekstremističke ideologije. Naime, izdvojićemo one glavne crte ličnosti, način mišljenja i uverenja političkog ekstremiste.
1. Osećanje osujećenosti i mržnja, bes i agresivnost prema „neprijatelju“
Ekstremisti su, po pravilu, ljudi čije su potrebe i želje hronično osujećene. Izloženi stalnim životnim stresovima (nezaposlenost, loš ekonomski i socijalni položaj), oni često postaju nervozni, hronično nezadovoljni sobom, uplašeni i besni. A ovakvo stanje ispunjeno negativnim, otrovnim i destruktivnim emocijama, često vodi netrpeljivosti, mržnji i iskaljivanju gneva na marginalnim društvenim grupama (manjine, žene, deca, homoseksualci).
Ličnosti koje su nesigurne, nezadovoljne svojim životom, imaju izrazito osećanje manje vrednosti i nizak prag tolerancije, pune su potisnutog besa, te na najmanju uvredu reaguju prekomernom agresijom. Ekstremne političke stranke zadovoljavaju ovu čovekovu potrebu za agresivnošću i destruktivnošću. One smišljeno, planski podstiču kod ljudi javljanje agresivnosti, pojačavaju je i usmeravaju u željenom pravcu, kako bi se ova potreba zadovoljila na društveno prihvatljiv način. Za ekstremiste je tipičan fenomen pomeranja agresivnosti (sa pravog ali nedostupnog izvora frustracije, na zamenski, društveno dopušteni objekt) i traženje „žrtvenog jarca“ (neka nezaštićena grupa).
Mnogim ljudima su „potrebni neprijatelji da bi na njih usmerili frustracijsku agresiju. (...) Veoma je korisno da neko drugi bude odgovoran za moje neuspehe. Ponekad, jednostavno, najbliži ljudi na koje je frustracija usmerena, ponekad neki drugi koji su nam nanosili nepravdu, eksploatisali nas, varali, nisu nam dopuštali da raširimo krila i sl. Priznati da su krive naše vlastite mane znači izvršiti atentat na samog sebe. (...) S psihološke tačke gledišta neprijatelj je dobar pronalazak u borbi za samoodržanje“, piše Kolakovski (2005). „Neprijatelj“ je posebno neophodan totalitarnim režimima. „Komunistički i fašistički režimi morali bi stalo da iznalaze neprijatelje prema kojima će usmeravati agresiju, i sami proizvoditi te neprijatelje u sve novijim i novijim kampanjama, čistkama i ubistvima; katkad su neprijatelji bivali stvarni, a katkad veštački stvarani. Agresija je bila nužna zbog mobilizacije masa, sugerišući im da je neprijatelj uzročnik svih njihovih nesreća i bede, da bi imali razloga za sve opresivnije vršenje svoje vladavine.“ (Mini predavanja o maksi stvarima, 2005)
Neprijateljstvo je posebno usmereno na one koji odstupaju od konvencionalnih propisa, ne poštuju društvene norme i ponašaju se nekonformistički. Svi oni koji su „drugačiji“ (različito verski, nacionalno, ideološki ili seksualno orijentisani) predstavljaju metu besa, mržnje i agresivnosti. Ko je različit od većine, doživljava se kao „izopačen“, „bolestan“, „nemoralan“ i samim tim je opasan po „zdrav organizam“ nacije ili države.
Čoveku frustriranom, bez vlastitog identiteta, nesigurnom u svoju vrednost, koji je preplavljen „strahom od slobode“, smatra Sartr (1992), nedostaje neko ko je njemu podređen, slab i nezaštićen i na kome može nekažnjeno da iskali svoju agresivnost i bes. Antisemiti je životno potreban „neprijatelj“ koga sa strašću želi da proganja, maltretira i najzad, uništi. Antisemiti potreban je Jevrejin i da ne postoji on bi ga izmislio, zaključuje čuveni francuski filozof.
Antisemitizam i ksenofobija, mržnja prema Jevrejima, Crncima i Romima je naročito raširena među siromašnima, čiji je socijalni status nizak, jer im omogućava da se u kolektivnoj histeričnoj mržnji osete nadmoćnim nad „nižom rasom“ i istovremeno jednakim sa „pravim Francuzom“ ili „pravim Nemcem“.
2. Submisivnost, obožavanje vođe, slepo pokoravanje autoritetu
Osobina autoritarne submisivnosti predstavlja možda najbitniju odliku autoritarne ličnosti po svim istraživačima, od Adorna do Altmajera. Osoba sklona nekom vidu političkog ekstremizma, odlikuje se visokim stepenom bespogovornog podređivanja etabliranom, legitimnom i moćnom autoritetu, prema kojem ima nekritički, servilan odnos. Za takvu ličnost je karakteristično da svet i međuljudske odnose opaža u ključu dominantan-podređen, a da za najveću vrlinu smatra slepu poslušnost autoritetu.
Pojedinac koji se utopio u neku antidemokratsku grupu, automatski je svoj lični suverenitet preneo na snažnog, energičnog vođu, kome je od tada slepo poslušan. Voljeni i obožavani Vođa dobija atribute božanstva, a značaj individue u grupi bledi i nestaje. Istina, dublja psihološka analiza pokazuje da se iza svesnog idolopoklonstva i ljubavi prema Vođi skriva potisnuta mržnja (koja postaje manifestna kada ovaj padne sa svog uzvišenog položaja).
3. Kompleks više vrednosti (potisnuto osećanje manje vrednosti), arogancija i prezir prema pripadnicima
„nižih“ grupa
Pripadnici ekstremnih političkih pokreta i stranaka imaju osećanje izuzetnosti i nadmoći jer pripadaju izabranoj, povlašćenoj socijalnoj grupi (naciji, veri, partiji, klasi, rasi) koja se bori za jedan uzvišeni, plemeniti cilj koji će ljudima doneti „sreću“, „slobodu“, „spasenje“. Istovremeno, oni osećaju prezir ili mržnju prema svima koji nisu „izabrani“, koji nisu deo elite čovečanstva.
Psihološke analize, međutim, pokazuju da se iza prividnog osećanja nadmoći, ispoljenog kompleksa više vrednosti i grupnog narcizma, skriva duboko potisnuto osećanje manje vrednosti, nesigurnosti i anksioznosti. Njihova nadmenost, osećanje duhovne superiornosti i arogancija zataškavaju osećanje ličnog neuspeha i inferiornosti. Prema tome, uskogrudna netolerancija, nije izraz njihove snage, već je, naprotiv, izraz duhovne nemoći, osećanja neadekvatnosti, nesigurnosti i lične inferiornosti.
U zapadnom društvu nije prihvatljivo otvoreno ispoljavanje ličnog narcizma, ali je prihvatljivo i čak poželjno grupnog narcizama. Tako, recimo, ako bi se neko otvoreno hvalio da je on najkulturniji, najpametniji, najbolji čovek na svetu, svi bi mislili da je lud. Ali, zato, ako neko kaže „moja je nacija najplemenitija, najkulturnija, najtalentovanija“, taj čovek ne samo da neće biti proglašen ludim, već će biti poštovan kao „pravi patriota“ (From, 1979/1987).
4. Fanatizam, ostrašćenost i netolerancija
Pripadnici jedne crkve ili sekte vekovima su progonili one „druge“ kao „nevernike“ ili „jeretike“. Rezultat fanatične odanosti svojoj, „pravoj“ religiji bili su netrpeljivost, mržnja, ubistva i masovni pogromi inovernika (Volter, 1763/2005). Ono što su u vreme Voltera bili verski ratovi, to su kasnije postali politički obračuni i progoni neistomišljenika od strane ideoloških ekstremista.
Ideološki sporovi i nemilosrdni, fanatični obračuni često su potpuno iracionalni, zasnovani na snažnim afektima i uverenjima, slepim za bilo kakve logičke argumente. Sartrova glavna teza je da antisemitizam nije gledište s kojim se možemo racionalno sporiti. On dobro primećuje da antisemitizam nije mišljenje, već je strasna, bolesna mržnja (Razmišljanja o jevrejskom pitanju).
U osnovi svake ekstremističke ideologije jeste strasna netrpeljivost, netolerancija, a to znači nesposobnost podnošenja različitog uverenja, mišljenja ili ponašanja. Ekstremisti smatraju da moraju voditi „sveti rat“, odlučnu i beskompromisnu borbu protiv svakog različitog načina delovanja, gledišta ili uverenja, proganjajući ga sve do potpunog zatiranja.
Pouzdana mera ekstremizma i netolerancije jeste nepodnošenje odstupanja od prihvaćenih konvencija i standarda, koje ide čak do užasavanje od svake različitosti. Entoni Gidens (1994) opravdano ukazuje da samo dijalog sa neistomišljenikom može da zameni nasilje u savremenom heterogenom, mulitikulturalnom društvu, u „svetu postojanih kulturnih različitosti“.
5. Preterano razvijen identitet grupe, plemenski mentalitet
Ekstremista ima hipertrofirano osećanje grupnog identiteta (nacionalnog, stranačkog, verskog), koji proždire sve ostale pripadnosti (profesiji, porodici). On ima osećanje apsolutne lojalnosti svojoj glorifikovanoj socijalnoj ili političkoj grupi.
Pripadnik ekstremne ideologije ima izgrađen poseban tip grupnog identiteta. To je onaj koji, Amin Maluf (2003) naziva monolitni, prost, isključivi identitet, kod kojeg je celokupni identitet ličnosti sveden, skresan, redukovan na samo jednu jedinu, „suštinsku“ pripadnost, koja se kao dominantna izdvaja, apsolutizuje i obogotvoruje. Najčešće se svodi na etničku, klasnu, rasnu ili versku pripadnost, kojom se njegov pripadnik diči i maše drugima ispred nosa kao crvenom maramom. Neko može biti samo hrišćanin ili musliman, Englez ili Srbin. Ne priznaje se „mešani“ identitet, jer je nečist. Po ovoj simplicističkoj koncepciji identitet je ne samo monolitan, „čist“ nego je, s obzirom na to da je rođenjem, sudbinom i krvlju dat, ujedno i nepromenljiv.
Ovaj „plemenski identitet“, koji je izvor fanatizma, ksenofobije, netrpeljivosti i zavada, Maluf naziva ubilačkim identitetom. On ga tako naziva budući da opisana koncepcija „koja svodi identitet na jednu jedinu pripadnost, navodi ljude na pristrasno, sektaško, netolerantno, zapovedničko, a ponekad i samoubilačko ponašanje, i pretvara ih suviše često u ubice, ili u pristalice ubica. Njihova vizija sveta je iskrivljena i izvitoperena“. Ona je crno-bela, isključiva, manihejska, u kojoj postoje samo dve strane, dobri i zli, anđeli i đavoli.
6. Dogmatizam, rigidno, crno-belo mišljenje
Dogmatizam je crta ličnosti, a manifestuje se u dogmatskom mišljenju, netolerantnosti prema drugačijim shvatanjima, slepom verovanju mišljenju autoriteta i prihvatanju predrasuda i stereotipija.
Dogmatsko mišljenje je nekritičko, kruto mišljenje koje ne trpi prigovore i zabranjuje sumnju, kritiku i proveru. Ono je suprotno racionalnom saznanju, koje se zasniva na činjenicama, logičkim dokazima i podložno je kritici. Ovo „mišljenje“ ne počiva na razumu, već na bezuslovnoj veri u dogmu, te je suprotno istraživanju, skeptičkom i kritičkom mišljenju. Dogmatsko mišljenje je karakteristično za autoritarnu ličnost, koja veruje da je jedino tačno, ispravno mišljenje grupe kojoj ona pripada.
Ekstremisti imaju pojednostavljenu sliku sveta, skloni su dogmatskom mišljenju i imaju „zatvoreni um“. Prema Miltonu Rokiču (Rokeach, 1960) „zatvoreni um“ odgovara opštoj autoritarnosti, a čini ga sindrom sledećih osobina: zatvoren, čvrsto povezan sistem verovanja, nekritično odbacivanje suprotnih stavova, kao i pristrasnost u saznavanju (o pozitivno vrednovanim objektima zna se mnogo, a o negativnim – malo). Kod dogmatskih osoba, saznanja i stavovi su pod uticajem spoljašnjeg autoriteta i strasti, a ne logičkih argumenata i kritičkog traganja za istinom (Rokič, 1960). Dogmatski, krajnje pojednostavljen način tumačenja sveta pomoću prostih kognitivnih shema ima svoj izvor u potrebi za sigurnošću i izvesnošću, kao i u potrebi da se od anksioznosti zaštiti slabo i „ranjivo ja“.
Takvi pojedinci, „pravi vernici“, koji suviše kruto veruju u dogme, zapravo nesvesno sumnjaju i onda tu svoju sumnju guše i suzbijaju fanatičnom verom i progonom neistomišljenika.
7. Sklonost stereotipima i predrasudama i progon „neprijatelja“
Ličnost sklona ekstremnim, nedemokratskim i jednostavnim rešenjima, po pravilu, odlikuje se manihejskim pogledom na svet, odnosno mišljenjem u ekstremnim, grubim, crno-belim kategorijama (dobar – zao, pametan – glup, prijatelj – neprijatelj). Po njima nema mišljenja u nijansama, finesama, kao što nema kompromisa u politici i međuljudskim odnosima – ili si „patriota“ ili „izdajnik“, „snažan“ ili „slab“, „normalan“ ili „nenormalan“. Između ovih oštro podeljenih i suprotstavljenih kategorija nema sredine, nema tananih razlika u stepenu. „Ko nije sa nama taj je protiv nas, taj je neprijatelj.“
U stereotipnoj, uprošćenoj viziji ekstremista postoje samo naši i njihovi, kao dve zaraćene vojske. „Mi“ smo dobri, kulturni, pametni, miroljubivi, pravedni, časni, „oni“ su rđavi, glupi, primitivni, nečasni, agresivni, pakosni, nepravedni itd. „Mi“ smo ljudi, a „oni“ su neljudi, varvari, demonska bića, zveri.
Neprijatelj je neophodan da bi se opravdalo rđavo stanje u vlastitoj zajednici (on je izvor svih zala), ali i da bi se na njemu ispraznila nagomilana agresivnost, kako bi se sprečilo pražnjenje agresivnost unutar grupe. Ovu funkciju „neprijatelja“ lucidno je uočio i tvorac psihoanalize, koji analizirajući grupnu agresivnost boljševika, kaže: „Možemo razumeti zašto pokušaj izgrađivanja nove komunističke kulture u Rusiji ima za psihološku podršku proganjanje buržuja. Zabrinuto se pitamo šta će Sovjeti uraditi kada istrebe buržuje.“ (Frojd, Antropološki ogledi, 2005)
Stereotipi kao dominantne kognitivne strukture upravljaju opažanjem, saznavanjem i sticanjem iskustva kod osoba koje misle „crno-belo“. Ovi stereotipi se obrazuju još u detinjstvu kao rezultat nekritičke generalizacije, ograničenog iskustva i saobražavanja mišljenju većine (Lipman, 1997). Čovek ima potrebu da pojave složene stvarnosti, zarad lakšeg upoznavanja i uštede energije, uprosti i svede na opšte shematske karakteristike po cenu iskrivljavanja, simplifikovanja i falsifikovanja stvarnosti. Stereotipi su, kaže Kolakovski (2005), „spontano uobličena, kvaziempirijska uopštavanja“ koja se „ne daju korigovati kasnijim iskustvima“. Oni imaju funkciju da povuku granicu „mi – oni“, da homogenizuju vlastitu socijalnu grupu i da izgrade grupni identitet. Stereotipi pomažu da se pojedinac lakše i uspešnije identifikuje sa svojom grupom (kojom se ponosi) i da se distancira od drugih.
Mnogi ljudi, a posebno ekstremisti, s lakoćom uopštavaju: „Crnci su zapalili ...“, „Jevreji su oteli ...“, „Srbi su poklali ...“. Oni izriču sudove zasnovane na predrasudi da su čitavi narodi „lenji“, „glupi“, „podmukli“ ili „genocidni“, a takvi sudovi često vode do masovnih zločina. Ovakvim načinom govora se učvršćuje isključivi, plemenski identitet, koji se gradi na mržnji i netrpeljivosti prema onom „drugom“, tako jača ubilački identitet i formiraju se ljuti fanatici, ksenofobi i rasisti.
„Zmijski jezik“, jezik mržnje, kritike, osude, neophodno je zameniti „jezikom saosećanja“, razumevanja i poštovanja, ako hoćemo da konstruktivan dijalog i produktivan način rešavanja sukoba s drugim ljudima, smatra Maršal Rozenberg (2003). Ovaj psiholog se umesto nasilja, koji promovišu predstavnici političkog ekstremizma, zalaže za jedan „nenasilni model komunikacije“.
Autor :
ŽARKO TREBJEŠANIN

Srpski opanci bre !
Ja sam prisutan na ovom sajtu na kome mozete zaraditi neku kintu i steci nove prijatelje, pa dodjite i uclanite se besplatno je 100% bre:
http://r.yuwie.com/radeumetnik/
|
Komentara: (2) :: Pоšalji komentar:: Permalnik
|
• 8.6.2008 - IDIOTI, KOMESARI I ORTACI
Prilozi za rečnik tranzicione Srbije
Komesar (nl. commissarius) - osoba kojoj je neki naredbodavac (naročito država) poverio naročitu dužnost; u NOB politički rukovodilac pojedinih jedinica
Idiotes (gr.) –1.adj. a) privatan posebni b) nevešt, neiskusan
2.subst. pojedinac, građanin ,plur.narod, opp.država
3)običan, privatan čovek, opp. dostojanstvenik, činovnik
Zamislimo sledeću situaciju: izvesni građanin, nevešt u pogledu snalaženja na domaćem terenu, poželi da se javi na nekakav konkurs. Pošalje uredno sva dokumenta, srećan što zadovoljava tražene uslove. Dok naš čovek, spokojan i pun nade da je budućnost počela, čeka rezultate, njegovi okretni konkurenti sa oskudnim sivijem i impresivnim telefonskim imenikom ne gube vreme, nego okreću sve Pere, Sneške i Žike koji bi mogli da budu povezani sa glavnim Mićom – rešavaju ljudi pitanje. Lobiraju, kako bi se reklo.
Ova banalna zgoda iz srpskog života promoviše tri grupe aktera – idiote, komesare i ortake.
Neiskusan građanin, koji nije shvatio da potrebne kvalifikacije nisu ono što se traži, već da su prioritetni prijateljsko-rođačko-stranački faktori, predstavlja idiota i u etimološkom i u srpskom smislu te reči. Privatan čovek, koji svoja prijateljstva (ili, moderno - kontakte) ne razvija po principu interesa, u Kantovo vreme zvao bi se moralan čovek. U globalizovanom delu planete, ovakvo lice možda ne bi moglo da ostvari munjevitu menadžersku karijeru ali bi svakako moglo dostojanstveno da živi obavljajući pristojan posao. U tranzicionoj Srbiji nultih godina takav čovek je gubitnik, slučaj za izbegavanje.
Termin komesar koristi se kao referenca na političkog rukovodioca u partizanskim jedinicama. Zadužen za ideologiju i moral. U Srbiji danas, to je večni partijski kadar na javnim funkcijama.Poseduje izuzetne veštine kombinatorike, predviđanja i telefoniranja. Pitanje svih pitanja za njega je - kadrovsko pitanje. Njegov prirodni neprijatelj nije stranački protivnik, već idiotes, građanin bez uticaja.Osobinu opstajanja u svim epohama, vlastima i režimima komesari definišu kao dokaz uspešnosti i bogatog iskustva u obavljanju poslova. Slobodan Jovanović piše 1964. iz dovoljno daleke Kanade:'
On je dobar »laktaš« - izraz jedan koji je prodro u opštu upotrebu jednovremeno s pojavom poluintelektualca.Pretpostavimo da se u njega probudila politička ambicija, i da je uspeo postati ministar.Taj položaj mogao je ugrabiti samo kroz silno guranje i strmoglavu jagmu, i zato će smatrati da je to sada nešto »njegovo«. Iz te svoje tečevine ili, bolje reći, plena gledaće da izvuče što više ličnog ćara.'
Komesari i idioti su krajnji tipovi, međusobno suprotstavljeni - ortaci su međuvrsta, inače najmasovnija. Radi se o mreži povezanih rođaka, prijatelja i naravno kumova. Ortačka logistička podrška nezamenjiva je u završavanju bilo kakvog posla.
»Možeš li to da mi završiš?« i «Ja ću to da ti završim!« komunikacijske su lozinke ortačkog bratstva, jer u Srbiji svako može da počne neki posao, ali samo uz pomoć prijatelja to što ste počeli možete i da obavite.
Ortački establišment otporan je na društvene i sistemske promene, transformiše se neverovatnom brzinom i uvek parazitira na aktuelnoj vlasti. Ipak, teško je aplaudirati jednom rukom – postojanje ortačke mreže ne bi imalo smisla bez postojanja korumpirane elite. »Jedan poluintelektualac, navodi S.Jovanović, kad je čuo da se govori o njegovoj ostavci, rekao je: »Ko je lud, da se odvaja od punog čanka?!«. Njemu je izgledalo nepojmljivo da se čovek ne koristi ministarskim položajem, kao što bi bilo nepojmljivo da čovek kraj punog čanka ostane gladan.«
Ime pojave stare koliko i čovek - korupcija, potiče od latinske reči corruptio što znači pokvarenost, izopačenost, podmićivanje, potkupljivanje, razvrat.U jeziku srpskog života ova reč prevodi se i kao snalažljivost, uspešnost, umešnost. »Korupcionaš neće biti sasvim svestan tog fakta: toliko će mu to izgledati prirodno i na svom mestu« -zaključuje Slobodan Jovanović u bolno aktuelnom tekstu starom najmanje četrdeset godina. Danas je korupcija, poput gostoprimstva, sastavni deo srpskog domaćeg vaspitanja: na pitanje šta će da studira, maturantkinja beogradske gimnazije i odličan učenik odgovara: »Neću na fakultet – završiću višu školu, zaposliću se u opštini, ali zato će moj papir da košta hiljadu i po evra!« Setite se ove cifre kada se za par godina budete poklonili pred mladom referentkinjom na šalteru za građevinske dozvole ili, recimo, poreska pitanja.
Komesari i ortaci su ljudi koji 'tajnu znaju' – sve se vrti oko kase ili čanka, kako kaže S. Jovanović.
Tehnologija prilaženja tom kazanu u kojem se krčkaju lova i moć je jednostavna, ali za sve u životu je potreban talenat. Za početak treba biti dobro obavešten – preporučljivo je biti na stalnoj telefonskoj liniji sa mrežom insajdera. Za trku ka kazanu neophodno je dobro poznavati udvoričke tehnike, a imati jak prezir prema podređenima i svim ljudima nekorisnim za ličnu promociju. Neformalna druženja (čitaj: kafana) sa osobama od koristi su nezamenjiva. Osim završavanja poslova i neposredne dobiti, ovako treniran 'laktaš' dugoročno napreduje na lestvici moći u ekonomiji razmene usluga… Detalji delovanja paralelnih centara moći oličenih u pašenozima, bratanicama, nameštenim mladoženjama i ambicioznim kućnim pomoćnicama mogu se naći kod Nušića, Sterije Popovića i donekle u aktuelnim tabloidima i sapunicama. Ipak, ovi maniri nisu srpski specijalitet (nikad brenda od nas!): ortaci drže celu planetu a svetska pitanja se verovatno takođe rešavaju uz neku šniclu i na dođem ti. Za Srbiju bi, inače, bio osvežavajuć i taj privid poštovanja pravila, ovde tako često pripisivan tzv. 'razvijenom' svetu.
Ima li običan gradjanin, idiotes, privatni čovek - pravo na život u Srbiji? Biti odbijen na konkursima nije naročito opasno po život. Biti redovno odbijan,tj nemati posao već je nešto opasnije. Ali, teško našem neveštom građaninu ako zaglavi u bolnici bez veze ili insajdera koji će ga voditi kroz neizvestan put lečenja –idiotes je u tom slučaju na ivici života i smrti. Jao onome koji ovde ozbiljno i doslovno shvati svoju i tuđu profesiju; professio znaci zanimanje, zanat, struka,ali i javno ispovedanje, javno priznavanje, zavetovanje.E pa to u Srbiji brate ne važi.Morate da znate čoveka ili ste načisto propali. Taj famozni čovek ujedno je i odgovor na fundamentalno pitanje domaćeg kvazi-javnog kvazi-života koje glasi:'Ko stoji iza njega/nje?' Ovo pitanje, 'odbeglo' sa partijskog sastanka ili savetovanja unutar mafijaške porodice, daje pravu dijagnozu srpskog stanja. Još je Srbija mlada, luda i nespremna za regulisano društvo, poštovanje zakona, dvadeset prvi vek i te stvari…
Privatni građanin, običan čovek, moraće u Srbiji privremeno da izumre –šta ćete, gde je tanko tu se kida…Situacija je složena i sada takvi naprosto nisu u trendu - privremeno će nestati sa scene, ali će se opet vratiti, kad se za to steknu uslovi. Na kraju, šta su pojedinačni životi prema, mereno milionima laktova, nezadrživom materijalnom napretku (komesarske) ljudske vrste!

Srpski opanci bre !
Ja sam prisutan i na ovom sajtu na kome mozete zaraditi neku kintu i steci nove prijatelje, pa dodjite i uclanite se besplatno je 100% bre:
http://r.yuwie.com/radeumetnik/
|
Komentara: (1) :: Pоšalji komentar:: Permalnik
|
|