

Poželjela sam jedne noći da ti ruku svoju pružim.
da te dodirnem kroz mrak u odsustvu svijetla.
Oko nas su pričali.
svijeće su stajale upaljene,
sjene plesale umjesto nas.
to veče sam shvatila
da nas samo mrak ne razdvaja.
da si santa leda
koju bi pred kaminom, cijele noći
topila vatra.
Poželjela sam te noći da me zagrliš.
da me kroz plamen svijeće gledaš.
da mi oči spržiš svojim pogledom.
žao mi je što to nisi učinio
kad već nećeš da mi budeš
santa leda pored moje vatre.
Dali si išta poželio te noći...
U mraku,
u odsustvu svijetla
kad je mene i tebe
u mojoj glavi
mrak spajao

Tišina prijeti
Violini, priča joj
O iznemoglim glasovima
Ječi mrak.
Elegije ćute.
Izvori ne govore.
More utrobu brani.
Eho se ne čuje.
Ćuti pjesma.
Utjehe se boji.
Trza se
Istina.


Ostaće vjerna moja želja
pred mislima
koje stvaraju
zamišljenu stvarnost...
U inat vremenu koje otkucava minute i sate
Pitajući me gdje sam?
S kim sam’
A gdje to nestaje sa ove zemlje na stazu od oblaka
Moja misao koja plovi...
Ostaću vijerna onome
koga pred san moje misli obilaze
u kućama moje mašte
gdje sam ga uspjela sačuvati samo za sebe...
I moje grudi ostaće nježne ako ih ti ne dodirneš!!!
Hoću da ostanem vjerna tebi
Jer ti si labud koji ne zna kako voda
doživljava tvoju plovidbu
Hoću da ostanem vjerna onome
Koga ne poznajem!!!
Ne čujem tvoj glas
Ne čujem ti korake
Nisam nikad dodirnula tvoj obraz,ni dlan
Ali to ne znači da treba da ti budem nevjerna...
I da ostale labudove gledam
Osjećajući,a prećutkujem doživljaj
njihove plovidbe.
Ti si labud
Gost moga jezera
Ostalo mi je samo da se nadam da ću ostati jezero
a ti labud
Nažalost moja voda nema vlast
nad čuvarem jezera koji jedini odlučuje
hoće li mi tebe uzeti
Možda misli da su meni dovoljne samo ribe i trave
Možda misli da su meni svi labudovi isti
Ne znam pričati sa čuvarem jezera
Šteta!!!
Trave i ribe me neće moći utješiti
Kad tebe više ne bude....
