Poželjela sam jedne noći da ti ruku svoju pružim.

da te dodirnem kroz mrak u odsustvu svijetla.

Oko nas su pričali.

svijeće su stajale upaljene,

sjene plesale umjesto nas.

to veče sam shvatila

da nas samo mrak ne razdvaja.

da si santa leda

koju bi pred kaminom, cijele noći

topila vatra.

 

Poželjela sam te noći da me zagrliš.

da me kroz plamen svijeće gledaš.

da mi oči spržiš svojim pogledom.

žao mi je što to nisi učinio

kad već nećeš da mi budeš

santa leda pored moje vatre.

 

Dali si išta poželio te noći...

U mraku,

u odsustvu svijetla

kad je mene i tebe

u mojoj glavi

mrak spajao

Tišina prijeti

Violini, priča joj

O iznemoglim glasovima

Ječi mrak.

Elegije ćute.

 

Izvori ne govore.

More utrobu brani.

Eho se ne čuje.

 

Ćuti pjesma.

Utjehe se boji.

Trza se

Istina.

slika

Kao mala ptica,tvoje oči
za trenutak zalepršaše krilima
u nebo moje ljubavi uzletiše.
Oblaci osjetiše topli vjetar tvojih misli
dok zajedno mirisasmo pod suncem
Susjednu ljepotu postojanja.

Tako se pretaču naši pogledi
u vrč životni na čijem dnu leži tvoj život ...
A na stolu čaša sa tvojim incijalima, bez kamina,bez vina...
Samo svijeća u uglu sjećanja treperi i pucketaju naša srca,
Nedovršene kule izgovorenih riječi u pijesku naše sudbine.

I leptir što na plamenu tvog pogleda spoznaje o ljepoti,uzdahnu...

A ti reče:kako si!,uz osmjeh.
Učinilo mi se za trenutak
da u tom stisku rukovanja milujem malu pticu zauvjek sletjelu
u krošnju moje ljubavi koja nije dio tvoga života.
Moja ljubav u ljepoti postojanja je smrt leptira.
Dlan tvoj ugasi i plamen svijeće sjećanja
Kako smo ljubavi u susret slali čamce od cvijeća i vina.
A visina sa koje me vraćaš na kopno na krilu ptice...

Kako je topla ta bliskost koja nam duše,
njiše kao na povjetarcu maramu od svile,
u kojoj su nekad naše duše naša srca,naša ljubav
noći skrile u svoje suknje od pliša
 A sad...
žuriš,dok odlaziš,
fontana ljubavi,žubori...
A ja...
Uzimam kap ljepote tvog postojanja
i milujem čelo smjelo,da oko sakrije suzu kojoj srce sudi.
Pa kad si nestao... još dugo u polumraku zvonila je tišina
u mojim ušima vjesnik bola,
a hoću li ikada više dati srce,tako glatko kao što sam "bila tvoja".

Ispovjedam pećine u paučini zaborava i tajni prolaz u sjeni mreža sjećanja, gdje sam ostavila srce u plamenu.I otišla da ćutim kao drveće na vjetru kroz ravnicu.Ispovjedam.... tugu plamičaka na uzvišenjima, što osvjetljavaju mjesto u duši gdje gori vatra živa.U tišini mrtve riječi liče na suzu.A mir ove ispovjesti je zakletva na vjernost, mjestu što treperi među zvijezdama.