..krpim šupljine u praznini ,prevrćem dane u svakom satu ,podrigujem sita sebe
iskradam se pred strahom od bola ,na mokrim ulicama zavlačim ruke duboko u džepove pantalona što klize
dodirujem mrak vrhovima grudi, sebi sam pratnja na trotoaru bez ulične rasvjete, bez prolaznika
daleko poslije ponoći ređam korake, za prvim drugi, ne plašim se.
..pa i ne znam šta sam naumila. znam da je drugačije, da sam ja prohodala drugačijim koracima, a da se onaj sitan hod zaturio u protoku vremena. shvatila sam da se riječima lošije izražavam...mislim , umijem da govornim (moglo bi se reći da imam govorničkih sposobnosti) ali ono moje pisanje, ono nekada...nije to moja vještina...pomenuh danas to o vještinama. crtice mojih monohronih dana. neću ja to često...ovaj četrnaestogodišnjak strogo udara tajming, grđi je od štoperice. ali , čini mi se da bi povratak mogao biti ljekovit ... poput dara je i osjećam da mi ga je darivala Moja prijateljica koja je otputovala sa osmjehom i vjerujem da je mahnula...samo nisam uspjela da vidim. ali znam. sačuvala sam klupko, ostao plet...neki čudan rad, bez mustre. prošetah po redovima .
06.12..2006.
zapisuje li tijelo svaki ožiljak bezobzirnog trna koji ne mari za osjetljivost finog tkanja dok reže slobodno biće žene? ..ili sve te zapise bilježi duša u bilježnici za preživljavanje po surovim pustarama..
bez mnogo filozofije i redjanja misli, bez riječi...i...obratno...jako je važno da ni na kakav put ne krećem bez cipela sa debelim đonom, svaki rez trna je zapis, knjiga koju ću (možda) u ljubavi sa nekim podijeliti. nježna, ženstvena stopala moraju ostati sačuvana za sva ostala putovanja kroz pustare ili bajkovite oaze. zavisi na koju stranu pogledam. putovanjima nikada kraja.
..kako stoje stvari ne umijem da kažem jer se dešava da na sve gledam naglavačke okrenuta, a to će reći da takvoj perspektivi ni ime ne znam...mogla bih i znati ali bi zvučalo morbidno.
i da ne crnim grdje od ove pozadine , sad kada sam ulovila ritam za ovih par rečenica.
..dobra mi je ova kafa koju sam sebi zabrkala....dobra mi je i ova svježina sa kišom ali sam zaboravila da koristim ulicu kada se slije voda.
kada bi mogla , da ova voda što se sruči odozgo , spere svaku novu mrenu koja mi magli vid i da učini da otvorim oči ljepše i lakše ...pa one postanu , na primjer žute...a što da ne?
