Deo sam koji ne nedostaje.
Vrisak sam koji ne čiju oni što vrište.
Smeh sam izgubljen u moru kikota.
Na kolenima prebiram travke medju beračima bilja.
I igram..
Uvek kada zasviraju vetrovi promena kroz odaje prepunjene mislima, ja uhvatim ritam.
Vrtim se u krug s lepetom ptičijih krila, ruku visoko podignutih do neba,
s dlanovima otvorenim Suncu i Mesecu.
Da.. to je zbog lica.. bez naličja.
Na nogama nedostaje jedna papučica vezena zvezdanom srmom.
Gole butine se taru i struk mi se lomi.
Čigra izgubljenog dečaka.
U kolekciji igračaka, prepoznaješ li se?
