(Maši uz malu pomoc Miloša Crnjanskog)
Ajfela sam vidio i Statuu slobode.
I jezera i mora, prozore plave
Ispod planine stajao, pored mirne vode
I vratih se bled i sam
Penjao se sa tornja na toranj
Da vidim sto dalje i vise
Zasut ruzama i njenim sjajom
Kao meseceva senka pust
Nocio u sumi ispod sovinoga huka
Svijetlio put odsjajem oka
Dok je neka daleka ruka
Senku trazila da joj dam
Jutrima milovao svilene prste
I gore i mora, daleke ravnice
uzglavlje meko ćeš mu, u snu, biti, Ti.
Sve to ne zavisi od mene
Ni od veselog osmjeha djecaka
Ni da se obrise trag
svilu belu
i miris blag...
U srcu čujem grižu miša
Sa pogledom na svjetlo iznad grada
dok zvijezde ne preplave nebo
hodam u snu po krovu
pa smo bezbrižni, laki i nežni...
Negdje tamo iza horizonta
valja se polako
ceta
leptirova,
sa mirisom koji pravi put...
Milos Crnjanski je moj omiljeni pjesnik, sa jednom izuzetnom zivotnom pricom, od studenta, do vojnika, diplomate, emigranta... Ponekad me podsjeca na rokera sa pocetka dvadesetog vijeka...
Ovo je jedna mjesavina njegovih stihova koje citam vec decenijama i nekih crtica iz mog nekog svijeta...
