U 21-om stoljeću imamo 30% nepismenog stanovništva, 70% na rubu siromaštva, 20% ima dovoljno za osnovne potrebe, ostatak ne zna kamo s novcem. Taj ostatak je kod nas elitni politički aparat države, nema manje države s više vođa, ministara i administracije.
Obrazovni sistem je na rubu raspadanja, nema zakona niti rasprave o obrazovnim institucijama, zašto bi se brinuli o našim univerzitetia oni čija djeca studiraju van BiH, tamo gdje ne vladaju slični njima!?
Kulturni život je ravan nuli, i ono što se dešava to je za elitu koja to si može priuštiti, obični građani mogu viriti sa strane iz nekog ugla bez mogućnosti prisustva i učešća. Ako i imaju za kartu, vjerovatno će nedostajati pristojna odjeća ili nešto treće....
 Pa silni kič i šund na ulici i kod kuće bez razlike.... To je ono što stišće i guši, svega toga imamo na pretek pa se nemojte iznenaditi ako vas komšija gađa vrećom smeća koju je teško iznijeti do kontejnera.
Ili vas slučajno maši sadržina cijele šerpe ako je čorba prokisla i više se ne može jesti.
 I da, sve vam se to može desiti u centru grada i to se obično radi o bacanju s visina, iz nebodera pa nikad ne možete otkriti ko vas je zapravo bacio u besvjesnost ili vas okupao prokislom čorbom.
To, i još bezbroj manje - više gorih stvari je naša svakodnevnica, od koje normalni ljudi uporno bježe vraćajući se mislima u one dane kad je bilo bolje...
A svaka generacija koliko god da joj je dobro žali za prošlim, valjda zato što se prošlost ne može vratiti.
Oni koji su došli na svijet poslije Titova odlaska dive se velikim promjenama, brzom napretku, zvučnom imenu zemlje čiji su bili žitelji. Razloge za nostalgiju i lijepo sjećanje na socijalizam ne treba tražiti pored zdravog pogleda na današnju situaciju, iznose penzija ljudi koji su radili polovinu vijeka.
Socijalizam je značio mogućnost obrazovanja i liječenja i bogatih i siromašnih. Socijalizam je bar približno ostvario parolu iz 1789. god. koja je rođena Francuskom građanskom revolucijom: 'Bratstvo, jedinstvo, jednakost, sloboda!' Koliko smo bili i koliko jesmo išta od ova četiri pojma, teško je definirati, ali spomenici socijalizmu su jedini koji nešto vrijede u narodu.
Kada se tomu još i doda povijest kafane u Bosni, onda dobijate nevjerovatnu kombinaciju: kafana kao muzej i spomenik socijalizma (caffe Tito, caffe Havanna, caffe Che). Turske kahvehane su otvarane od dolaska Turaka, osvajanja Bosne 1463. god. Turci su  donijeli običaj ispijanja kahve/kave/kafe pa se tadašnja kahvehana sada modernizovala u kafanu/kafe/kafić/ kako hoćete.
Jedino mjesto u Bosni na kojem su svi jednaki, jedinstveni, slobodni i zbratimljeni jeste kafana. Tu nema razlike izmedju doktora nauka i nepismenih, bogatih i siromašnih, lijepih i ružnih, svi su isti, svi su tu da odagnaju misli i pobjegnu od svakodnevnice.
  To je onaj naš izduvni ventil,  pomoć u noćima da ujutro lakše krenemo u još jedan teški dan. To je mjesto gdje ona iluzorna parola može biti stvarnost, gdje još žive heroji i revolucionari, gdje ne moraš umrijeti od gladi, bolesti ako nemaš novca, gdje možeš upisati studij i bez nekoliko hiljada maraka...
Ne sjećam se čija je definicija, ali ide otprilike ovako: 'Socijalizam manjinu i većinu odbacuje. On traži ravnopravnost izmedju manjine i većine, a onda nema ni manjine ni većine, nego samo ima jedan narod.'
Ovo je ona naše borba protiv one naše manjine koja vlada i krade, a protiv koje nema oružja osim državnog udara za koji nemamo snage da izvršimo i vjerojatno nikada nećemo ni imati.
A fali nam i heroja kao što je nekad bilo (pr. Ernesto Guevera de la Serna iliti poznatiji kao Che Guevara, Boška Buhe, Lole, Marka, Španca). Nema više velikih ljudi, sada smo svi podjednako sitni, sa stilom života, glumom života, kičom i šundom svuda okolo, sa svakodnevnom borbom za opstanak ono malo vrijednosti koje su do danas sačuvane.
Kako neće biti više socijalizma niti onih rahatluka, mi svi željni slobode i jednakosti samo još u kafani to možemo naći. Bar su nam kafane pune stila i ukusa, bez pogrešnih ljudi, bolesnih ideja i teških tema. Opušteno u ovom svijetu, a teko daleko od njega. Njeno veličanstvo  - Kafana.  Tamo su živi i Boško i Španac i ostali...