Piše: Marko Antunović

MOSTAR - One stare izreke, ako ne želiš riješiti neki problem onda formiraj komisiju drže se Dragan Čović Sulejman Tihić. Njihov razgovor uz kahvu u Mostaru u utorak o najvažnijim temama za Bosnu i Hercegovinu je obična predstava za javnost dvojice političara koji ne znaju kako riješiti nešto što su sami zakuhali i sad moraju srkati gadnu čorbu.

A oni osobno i njihova politika su krivci za to što bošnjačka djeca u Stocu nakon završetka školske godine nemaju potpisane svjedodžbe. Čija djeca, ne ni Draganova ni Sulejmanova, ali jesu hrvatska i bošnjačka u čije ime oni nastupaju. Kad ih je prozvao i označio krivcima i visoki predstavnik Miroslav Lajčak, onda su Čović i Tihić odlučili javno popiti kahvu kako bi ispalo da oni nešto rješavaju i brinu se za svoj narod(e). I što su odlučili? Osnovati povjerenstvo? Kao da nije sve jasno svakome gdje leži problem i gdje je rješenje. Ali njima, zapravo, i ne treba rješenje. Čoviću i Tihiću treba problem radi izbora i pokazivanja mišića da bez njih ne može biti rješenja ni u Stocu ni u BiH. Pa i preko leđa nevine djece.

Odavno već, naime, ove dvije stranke, HDZ BiH i SDA, funkcioniraju kao jedna politička i dvije interesne grupacije. Fotelja i profit je vrhovni ideal stranačkih jurišnika, a politika sredstvo za to. Do sukoba može doći samo privremeno između ove dvije stranke oko političkih pitanja samo dok se ne riješe privatni dilovi.
Čović, kako je to predstavio javnosti, s Tihićem razgovara, rješava sudbinu hrvatskog naroda, a za razgovor s hrvatskim političkim dužnosnicima nema vremena. Valjda ih ne smatra doraslim sebi, gdje je on mjera svih stvari, pa i hrvatstva. Za njega je Milorad Dodik najveći prijatelj, a Republika Srpska bolji dio BiH. A kad mu na kahvu dođe Tihić, onda im je Dodik glavni problem kao i „bolji dio BiH“. O čemu je, zapravo, riječ?

Ne, tu nema politike, osim privatne. Opstati i ostati što duže, po mogućnosti do vječnosti na čelu stranke, vući konce vlasti, postaviti svoje ljude tamo gdje se odlučuje i troši pa makar i sto maraka, ne zamjeriti se Uredu visokog predstavnika i drugim moćnicima iz međunarodnih krugova. Dakle,  zadržati monopol na političke i svake druge odluke, marginalizirati, ili, čak uništiti, svaki znak drukčijeg mišljenja i djelovanja koji bi im mogao postati ili već jest konkurencija. Svako sredstvo je dobro, ako vodi tom cilju, pa makar bila i djeca u Stocu.

Oni ne priznaju ni zakon ni ministra ni vladu županije. Oni će to riješiti. I trebaju riješiti, jer su oni to zakuhali. Svjesno, kao što i sad svjesno obmanjuju javnost da to mogu preko nekog povjerenstva, svojih poslušnika koje će primorati da nešto učine. Za njih ni zakon ni ustav ne znači ništa. Pa nisu li i posljednji put kad su boravili u Stocu davali protuustavne izjave. Naime, negirali su odluke Vrhovnog suda.