![]() | |
Muzika, kao savršeni medium, koji naleti nenajavljeno, (a kako bi drugačije) uvek u pravom momentu, kad ti je potreban neki jači stimulans o viđenom, znanom, onome intezivno proživljenom, u nedostatku sopstvene forme ispoljavanja tog unutrašnjeg doživljaja. Čim te dodirne, razoruža, te joj automatski dozvoljavaš da ti ispriča note. Čujes osećaj koji poznaješ, dok ti se ćakre vrte kao lude. Prepuštaš se da te nosi.I nosi.I nosi…do nekog krajnje zadovoljavajućeg unutrašnjeg doživljaja, baš tog, koji ti je nedostajao.
I onda si kompletan, kao da je samo u pitanju bio taj delić koji je falio.
I tako je to, kada univerzum zaplače za odpalim listićima...
Nisam znala da se ´vako zove...kako se zvao kod nas? I nisam znala da je bio u boji...jbg. Crno beli TV!
Ovu verziju nisam nikad videla kao mala...nisu nam je pustali...pitam se zasto?:)
A aaaahaaa