Jedan momenat je dovoljan da preokrene dan na gore...
9.8.2009
Probudim se jutros.Pogledam kroz roletne i vidim svetlost.Shvatim da je vec svanulo.Pogledam na telefon.Nije jos ni pola sedam.Nastavim da spavam.U sedam ustanem,spremim se za bazen,moj tata dolazi sa posla,moji brat i mama ustaju.Krenem ka autobuskoj stanici.Nadjem se sa drugaricama i tu pocinje zezanje.Stignemo na bazen.Ludilo,skakanje,pevanje...Prolazi prvi sat.Drugi.Proslo je 7 sati od naseg dolaska na bazen.Saljem svojima poruku da cu krenuti pre ostalih,jer oni krecu kasno.Zove me mama i kaze mi da ostanem dokle i oni.Nema veze sto je kasno.Ne zeli da se izgubim.Bila sam tako srecna.Suncanje se nastavlja.Ostajemo na peskirima samo jedna drugarica i ja.Prica mi o nekom filmu.Prepricava ga...Telefon zvoni.Javljam se.Moja drugarica zacudjeno gleda kako bledo spustam telefon od uveta.Pita me sta je bilo.A ja kazem...Da mi je umro deda.Mamin tata.Na njen rodjendan.Suze su mi same krenule na oci.Nisam ga bas dobro znala,niti cesto gledala.Ali zadnji put kad sam ga videla,tako me je ishvalio,izgledao je tako ponosno na mene...Drugarice su me tesile,ispratile su me do izlaska sa bazena.Zagrlile me,izljubile i zajedno smo uradile "svi za jednu,jedna za sve".Kad sam stigla kuci,videla sam da moja mama izgleda dobro.To je bila samo maska.Znam to jer mi je tata rekao da joj je tesko.Veceras i sutra je kuca na meni.I pas i macke.Samo smo moj brat i ja tu.Nadam se da ce sve biti kako treba...