Znam!

Jednom će i čovjek lako biti...

Kada se kamenje prošeta do rijeke,
kada ribe isplivaju i nađu kopnena staništa,
kada ljudski život postane mjera i odrednica
i jedina stalna granica...

Kada ljepota duše bude jedino što je važno,
kada se razum bude tražio više nego tijelo
lijepo i snažno...

Čovjek će tada lako biti!

Rijeke će uzvodno teći,
planine u mora leći,
zemlja će mjerit' visine,
a nebo pod njom dubine...
Zvijezde će sić' u nizine,
a cvijeće rast' u širine,
i sve će moguće biti...

Do tada, ali samo do tada...
SVE LJUDSKO MORAŠ SKRITI!!!

 

 

Ja ne mogu pisati pjesme!

Ali, kada bih mogla,
napisala bih ti najljepše stihove,
Tebi, što kao kamen međaš
stojiš na pragu moje mladosti...

Ja ne znam govoriti velike riječi!

Ali, kada bih znala,
poslala bih ih vjetrom Tebi,
što si i sada stub
moje zrelosti...

Jer znam!

Ništa od mene bilo ne bi,
da uvijek nisam, od Tebe jedini,
uzimala u najam snagu i
polet smjelosti...