„…Taj san o slapu da bi mog`o sjati
I moja kaplja pomaže ga tkati…“
(D. Cesarić)
„Ja sam samo jedna, ali ipak vrijedna kap u moru…“
odzvanja utješno u polusnu nakon klaustrofobične noći
punog mjeseca, suludih misli, suicidnih snova…
Ljudsko srce ne poznaje smrt.
Ono neprestano kuca, cirkulira, diše,
Nesvjesno, mimo nas u nama
I svjesno
Za sada, za sutra, zauvijek…
A kada jednom stane,
Živjet će u nekom drugom svijetu,
Za neki drugi život
Kroz neke druge male (velike) ljude.
Čovjekovo srce je odvažno, jedinstveno
I kao takvo predragocjeno.
Njegujmo ga za vjekove
Kao što su naši preci za nas.
Veliki ljudi su bili, postoje i bit će,
Mi smo tu da ih prepoznamo i veličamo.
Bez nas, nema ni njih!
Živio život!
Živio on, ti i ja!
P.S. Ovaj tekst nije politički, niti vjerski, on je ljudski!
Pusa svima!
