S Buđenjem sam se probudila, s Buđenjem i odlazim...

 Želim privesti kraju ovo moje šašavo, neozbiljno,

no ponekad možda i preozbiljno, blogersko poglavlje.

 Stranice su popunjene, mjesta još ima za neke nedorečene,

nedosanjane pjesme i priče koje trenutno nemaju smisla.

Željna traženja savršenog u svim predivnim nesavršenstvima,

shvatila sam da lutam bespućima na granici mogućeg i nemogućeg.

 Prigrlila sam vrline, pokušavam pomiriti mane i 

njihovim fragmentima ocrtavam smisao življenja.

Prihvatila sam dobro i zlo, lijepo i ružno, crno i bijelo,

pomirila sam sebe sa sobom, utopila san u javu,

utjelovila mir u duši. Naučila sam voljeti sebe, druge, život!

Stoga moja odluka o zatvaranju ovog poglavlja,

nalazi opravdanje i podršku u svome cilju:

želim živjeti punim plućima, udisati šumu, prošetati uz rijeku,

zavaljati se na beskrajnu livadu, gricnuti travku, mahnuti oblaku,

dohvatiti pticu, pripitomiti vjevericu. Želim se vratiti početku, iskonu...

Ne znam kako se to radi, krenula sam, idem, ispočetka ili s kraja,

nije bitno odakle, početak nečega se nazire...

Blog je bio moja tražilica sebe i svoje ljubavi.

Sebe sam pronašla, a ljubav? Ljubav je svuda oko mene.

U svemu obitava sve.

I nisam nezahvalna prema svim mojim prijateljima i simpatijama, ovdje...

ne napuštam vas, to nikako, ne zaboravljam vaše vrijednosti, vašu pomoć i ljubav,

pokucat ću na vaša vrata, ostaviti stisak ruke i poljubac, kao svaki gost.

A ovdje, u mom domu, ostavljam svoje nezaboravne trenutke,

nastanak i ostvarenje jednog sna, zvanog  BUĐENJE !!!

Volim vas!

Vaša Mutti