Ljubav je najuzvišenije i najhumanije stanje duha, najčistija molitva i najidealnije rješenje. Ljubav je tamo gdje si TI.
Život je kurva, prevari te kad misliš da je najljepše, a iznenadi kad misliš da je najgore. S njim nisi nikada načisto.
K vragu i politika i rat i ideali koji mi ne donose takvo ispunjenje i sreću kao TI.
Ja tebe hoću.
A ti si tako daleko, a tako blizu. Samo kilometri nas razdvajaju i…granica. Nju su stvorili ljudi u svojim glavama, na kartama, u životu…ograničili nas.
Ti si s druge strane crte. Zašto postoje proklete crte? Možda zato da bi se jednog dana pomjerale u nekim ludim umovima ili možda da bi ljudska ograničenost znala jednoga dana cijeniti UTOPIJU i shvatiti da ona ipak postoji u savršenim odnosima blagostanja i sreće uma.
Što bi bilo da je bilo…?
Ne…nisam te ni mogla, ni smjela zavoljeti prije…
Tada se rađala neka druga ljubav. Ljubav koja se ispreplitala s mržnjom. Nije se moglo drugačije, kažu.
Ideali do tada mi nepoznati, počeli su se priviđati, opsjedati me…kao i tjeskoba zbog upitne egzistencije. Nerazumijevanje i nevjerica u stvarnost ratnih događanja oko nas i razočarenje u život iznjedrilo je u meni inat i prkos.
Dječja, bezbrižna igra je nestala kao da nikada nije ni postojala, a borba za život više bližnjih, nego sebe, je pritiskala sve jače…bol u grudima je zavladala.
Opijeni snagom ljubavi i strahom za svoje najbliže i najdalje korijenje opstajali smo normalni, bar onda kad je trebalo. Nije bilo vremena za razmišljanje, moralo se dalje…
Život je poput kočijaša koji nemilosrdno tjera vrijeme. A vrijeme je neumorno. Iako korača istim tempom ima svoju aromu i lijepe i teške trenutke. Kada nekim čudom dojezdi zlo pa „dobrota bude manja od vijeka, tuga veća od svake radosti, a ljudima ovlada neko ludilo, tada vrijeme učini svoje. Ono sudi i presudi.“
Svaka zadobivena rana tog izbezumljenog vremena odaslana je živcima u obliku boli i pohranjena u memoriju podsvijesti odakle tinja kao svjedok.
Bilo je to vrijeme kada su čelične ptice rigale vatru, a mi smo bdjeli na straži osluškujući žrtvin krik…U Mjesecu smo tražili Sunce zavaravajući se…bilo je lakše tako…utjeha se nalazila u zajedničkom strahu…nikome nije bilo bolje tada i tud.
A sada?!
Sada je samo trenutak izgubljen u prošlosti. Sada ne postoji. Izgubilo se u vremenu, zalutalo u podsvijesti koja nas opominje na prošlost i upozorava na budućnost.
Neprijatelja više nema. Mržnja je nestala. Ironija se uvukla.
Zar je tako moralo biti? Zar su crte morale odrediti našu budućnost?
U to prokleto vrijeme nisam znala, nisam vjerovala da neki i s one strane crte imaju dušu. Zvali smo ih DUŠMANI (bez duše).
Ti si tada bio samo nestašan dečkić. Htio si ljubav i pažnju i nisi razumio gnjev razularenih ljudi oko sebe. Bio si omamljen i u strahu od nepoznatog. Ne znam što ti je vrvjelo u glavi i kako si to proživljavao, ali znam da te strah oblikovao u predivnu osobu bezgranične ljubavi za svakoga i ogromnog razumijevanja za nerazumljivo.
Našla sam te u plastu sijena dok smo se zabavljali zanemarujući prošlost. Bio si najsjajnija igla…ne obična…neobično zlatna.
Sada kada sam te pronašla, ne puštam te iz ruku…ne dam te nikome, ni prošlosti, ni budućnosti.
Brišem svaku crtu do Tebe, i stvarnu i zamišljenu.
Zbunio si me svojim sjajem. Znaš li to?
Radujem se svakom trenutku provedenom s Tobom. Tako si nježan i nestašan. Nasmijavaš me
stalno i…ljubiš, tako strasno i nestvarno.
I sretna sam…samo da znaš koliko.
Otkrio si mi nove poglede na život, proširio srce, ispunio ga do najmanje kapilare svojom ljubavlju…Dao si mi sebe.
Nikada me nitko nije toliko razumio i volio riječima kao Ti. Hvala ti!
A crte? Postoje da bi se brisale. Daješ mi svoju gumicu? Obrišimo ih zajedno.