Slušala sam intervju s jednim  katoličkim svečenikom (nebitno kojim).

Zaintrigirala me izjava kako se trebamo maknuti od loših ljudi i onih koji šire negativnu energiju jer ako u svezi njih, ništa ne možemo promijeniti, trebamo se udaljiti kako bi sačuvali sebe, svoj mir, svoju ravnotežu.

Ja sam to učinila i prema crkvenim načelima, napravila veliki grijeh.

Razvela sam se.

Nemam pravo ići na ispovijed, ne mogu se crkveno vjenčati sve dok mi je bivši živ, ja sam građanin, tj. vjernik drugog, trećeg ili ne znam kojeg reda.

Razvela sam se nakon sedam godina pronalaženja rješenja za situaciju koja je bivala sve gora.

Ne mogu za sebe reći da sam velika vjernica jer ne idem u crkvu (osim za Božić i Uskrs) pogotovo nakon svega što mi se dogodilo...bila sam tjeskobna, izbjegavala ljude, nisam imala razumijevanje kod svojih roditelja, naprotiv, oni su me se odrekli ( moja majka je psihički poremećena i ne bih sada o njoj...al jednom ću napisati kako je to živjeti s primitivnim i suludim roditeljima) i završila sam na antidepresivima.

Nakon nepunih deset godina na tabletama i emocionalnom vegetiranju, „Trnoružica“ se probudila i odlučila neke stvari promijeniti; kao prvo, riješiti se medikamenata.

Mnogo sam radila na sebi i na stvaranju svog pozitvnog okružja ( i neću to prestati raditi dokle god me pamet služi) jer želim pratiti život, a ne da on prati mene.

Uspjela sam nastaviti živjeti bez tableta iako sada totalno drugačija; hiperaktivna, impulzivna, visoko senzibilna što mi ponekad predstavlja problem u svakodnevnom životu.

Imam predivne prijatelje koji mi pomažu i koji bi mnogo toga dali za mene, a ja ih cijenim više nego sebe i svoje bližnje (osim mojih predivnih, osamnaestogodišnjih blizanaca, uzorne djece, a nadam se i budućih liječnika...)

Ja sam sada sretna i zadovoljna, no potpunu sreću ne mogu naći u predanosti Bogu (što mi svaki svećenik i veliki vjernik preporučuje).

Ja želim živjeti kao običan smrtnik sa svim vrlinama i manama ovoga svijeta.

Ne odričem se Boga, želim živjeti kako Zavjet kaže, ali želim i mogućnost za novi početak, za novu vezu, za suživot  s drugom polovicom čovječnosti.

Neopterećena prošlošću, ali ju ni zaboraviti ne mogu, živim u sadašnjosti, mislim na budućnost.

Od svoga puta ništa ne bih mijenjala, svako proživljeno iskustvo pomoglo mi je da danas budem cjelovita osoba, neopterećena glupostima koje su me nekada morile.

Oprostila sam si sve grijehe i olakšala dušu za povratak u normalan život.

Želja mi je ukazati na prepoznavanje nezdrave klime, nezdravih ljudi i potrebe za udaljavanjem od navedenih kako bi spasili sebe i nastavili živjeti sretni na trnovitom putu ljudskih predrasuda.

A isto tako želim da znate kako je potreba za ravnotežom između svih obveza, problema, odmora, rekreacije, relaksacije...neophodna za unutarnji mir i sreću.

Ne treba pretjerivati ni u poslu, ni u odmoru.

Krajnosti nisu dobre za čovjeka koji želi ostati normalan.

A što danas znači biti normalan?

Objasnite mi, molim vas!

Ali bez predrasuda...