Hladna bezvoljnost ubija mi vidik. Sužavam prostorni pogled na truli, jesenji tepih podamnom. Spuštam ukrućene zjenice prema tlu. Razgrćem misiju svojih želja. Tražim. Ne nalazim. Plućni kapacitet mi je slab. Neprimjetni uzdasi guše krvotok. Trnci migolje tijelom. Teško je biti, a ne misliti...

Posljednjim hroptajem snage nalazim utjehu u požutjelom listu. Sunce ga miluje na blatnjavom tlu. Mrtvi lampion svijetli. Hladno je. Kada je počelo ovako...nikako...nestajati dio mene...?

Ona mala lutkica Beba i Medo bili su sav moj svijet. Znala sam ih prigrliti čvrsto, zaštitnički, udahnuti duboko, punim plućima i zadovoljno izdahnuti u carstvu spokoja. Ja sam pričala njima, oni meni i tako je nastajala jedna bajka. Sva ljepota dječjeg svijeta bila je u mom dvorištu, u malenoj kućici od šarene tkanine ispod divovskoga oraha. Tu je rastao moj osmijeh, moj spokoj i moja sreća. Nije bilo ni mržnje, ni zavisti, ni boli...samo moja lutka Beba, moj Medo i ja. Uživali smo u našem zamišljenom kraljevstvu.

I sve bi završilo onako bajkovito i sretno kao u svim pričama, da nije stiglo Odrastanje. Moja lutka Beba preselila se u čošak sobe, Medo na policu, a ja zakoračila u novi svijet iluzija i nadanja, logični slijed faze odrastanja Nestalo je spokoja, nemir se uvukao, tjeskoba ugnijezdila. Nezadovoljstvo je bivalo sve veće i sve češće. Nisam si bila ni dovoljno lijepa, ni pametna, ni imućna. Stremila sam nekim čudnim, darkerskim ciljevima, zanosila se glupim frajerima i grcala u besmislenom postojanju kao svaka tinejdžerka. I unatoč svemu, školu i faks sam završila, nabrzaka sam u brak uletjela i nešto kasnije iz njega izletjela kao ptica bez krila, i posrnula...

Sva očekivanja mojih najbližih sam ispunila, a i onih daljnjih, na njihovu žalost i zavist, iako nisu znali da mi nisu imali na čemu zavidjeti. Sada znaju, ako i ne znaju, ne treba da znaju. Mene drugi ne zanimaju.

S vremena na vrijeme moj pogled zaluta na bezbrižne dane s mojom Bebom i mojim Medom, ali nakratko. Nekako su mi postali bezlični, mrtvi. Nisu me više zanimali pa su valjda odrvenjeli.

Igra je završila, san se raspršio.

Sada životarim u bezličnim danima, noćima, nijansama različitima.

Misli se roje suhoparnim rječnikom utopljenika. Suicid egzistira u meni. Polagano nestajem u jesenjoj magli, bez boje i mirisa...sjedinjujem se s kapljicama rose i u trenutku isparavanja, ugledam siluete koje šetaju.

Nisam sama. Utopljenika ima malo više.