Da sjednem i plačem, ne vrijedi,
sada sam preumorna za takvo naprezanje.
Da se vratim...ne znam gdje bih mogla tražiti.
Vozač tramvaja mi rekao da ne paničarim,
pustio me bez karte...koji sam baksuz.
Ko zna od kada nemam taj talon za deseti mjesec,
ne znam kako i kada sam ga mogla izgubiti.
A znate što je još bolje, apsolutno mi je svejedno,
ne zato što imam ili nemam love, (nemam na bacanje),
nego zato što mi je cijeli bioritam smrdan.
Kasno liježem, rano ustajem, cijelo popodne prespavam,
noću glavinjam po netu, ne učim informatiku, a za tjedan dana će ispiti...
Izgleda da sam izgubila još jednu važniju kartu,
kartu za put u normalu, put bez stresa, put bez umora, put za dalje...
Katastrofalno sam nemoguća!
Ne ponosim se time!
(samo se kajem...)
Objavio mutti u 14:59 | Kategorija:
Permalink | Obavesti Prijatelja | Komentara (15) | Pošalji komentar
