- Dobričak Marko -
23/10/2007

Jučer popodne, na poslu, u mojoj učionici.

Dolazim u učionicu, a ono, dvojica mojih učenika ko pjetlići na dvorištu, nakostriješeni jedno na drugog. Kad su me ugledali na vratima, nastao je tajac...bio je dovoljan samo jedan namrgođeni pogled moje nadmoćnosti u razredu, duboki uzdah i pitanje: Što imate za reći?

Mali Marko se rasplakao, ovaj drugi se počeo pravdati, ostali su šutjeli, neuobičajeno...uvijek netko nekome bude odvjetnik, ali sada,  svi su zanijemili.

Ne znam tko je bio u pravu, a tko ne, ne zanima me, učim ih da sami rješavaju svoje probleme, a ako naprave incident, snose posljedice...zovem roditelje. Al nije poenta u tome.

Mali Marko, moj učenik  prvoga razreda, ljetos je doživio tešku prometnu nezgodu s roditeljima, jedva se izvukao, imao je operaciju glave i srećom, sve preživio bez vitalnih posljedica.

Nedavno je imao posljednju operaciju glave i sada je sasvim dobro, nevjerojatno, ali istinito, u tako kratkom vremenu on je potpuno ozdravio, ovo dijete je fenomen.

Posjetili smo ga u njegovoj kući nakon što je došao iz bolnice.

Prijateljima je pričao kako su mu "vadili jednu kost iz glave i premjestitli ju na drugu stranu", svi su šokirano slušali nevjerojatne bolničke priče.

No Marko je bio tako smiren, ozarenog lica, u njemu nije postojala tuga, a dobrodušnost mu je izvirala iz očiju, podijelio je sve svoje poklone s prijateljima koji su mu ih donijeli, čak sam ih i grdila zbog toga...kako su neka djeca nerazumna, pravi mali, pohlepni ljudi.

Eh da, počela sam sa svađom u mojoj učionici.

Saznala sam da je Marko dobio šakom u čelo.

Bojala sam se posljedica jer smo svi pazili da ga netko ne povrijedi, a eto ipak se dogodilo, uz sva moja objašnjenja, upozorenja...i onda neka mi netko kaže da "ne postoje zločesta djeca", ma k vragu i vaša pedagogija i psihologija...ovaj mali krivac i nasilnik je živi vrag, hiperaktivno dijete do besvjesti, i nitko u razredu to ne bi uradio, ma ne bi mu ni palo na pamet osim njemu, Orlandu, uh, kako sam ljuta na njega, a opet, nije ni on kriv što je takav, roditelji...opet druga priča, za poseban post...

Ipak je sve dobro prošlo, dječaci su se pomirili i počeo je sat likovne kulture. Nakon obavljenog zadatka, učenici su mogli crtati što žele.

Pred kraj sata, prišao mi je Marko sa svojim crtežom, želio mi je objasniti što je nacrtao (jer ima poseban smisao za likovno izražavanje):

- Ovaj dječak je dobio šakom u čelo i sada daruje cvijeće suncu.

Bože moj, ne možete ni zamisliti njegov  topao glas, pogled, polagani, odmjereni  hod njegovih riječi, uživljen u ono što govori, što radi, što doživljava. To dijete je posebno. Nisam ga smjela pomilovati po glavi, al sam se nasmiješila i svojim oduševljenjem ga zagrlila. Sav sretan, otišao je na svoje mjesto, a ja nisam skidala pogled  s njega.

Išla sam kući autobusom.

Ni kiša, ni vjetar mi nisu smetali...ni mokre čizmice, ni ozebla koljena u minici koju sam odjenula, (neprilagođeno vremenskim prilikama), ništa mi nije smetalo...netko je zviždao kad sam izašla iz autobusa, nasmješila sam se u sebi...

Ušla sam u svoj topao stan. Odisao je mojom osobnošću i izuzetnim, mirom...ni radio nisam palila, ni TV...bacila sam se na trosjed i uživala u spokoju koji me okruživao...legla sam u 23 sata, neuobičajeno za mene...

 

p.s.  I neću se više ranjavati krhotinama svojih boli...neću im pridavati nikakvo značenje...pečat stavljam na prošlo vrijeme...svršeno je  s njim...od sada VOLIM...život!

Pusa svima!


Objavio mutti u 11:09 | Kategorija:
Permalink | Obavesti Prijatelja | Komentara (15) | Pošalji komentar




Free Music
Free Music
Free Music