Hladan vjetar podilazi godišnjem dobu,
udišem težinu putujućeg dana,
misao zatrpavam postojanjem...
Sklupčana i sama grijem ti mjesto.
Prozorska okna me gledaju,
ne trepću, traže te...
Grlo mi je suho,
gutam na prazno,
ni suza me neće,
a trebam ju,
za Tebe...
O kako te trebam,
i sada i sutra...
sada najviše,
više od bilo kada...
Smijem li ti doći?
Objavio mutti u 18:44 | Kategorija:
Permalink | Obavesti Prijatelja | Komentara (28) | Pošalji komentar
