Pocelo mi se dete malo vise opustati i poveravati po pitanju skole. Ovih prethodnih nedelja, sve mi u recenici kaze, a sad...
Posle sijaset stresnih opisa raznoraznih situacija, pitam ga ja zasto li sam ga u skolu upisala. Dobih odgovor:
"Pa da jurim cice, mama..."
Elem, mangup je, ni manje ni vise, nasao devojcicu iz PETOG razreda - dolazi kod njega na cas, pomaze mu, posle casa a i skole, zajedno se igraju i drze za ruke...a sve pocelo tako sto ga je jedan dan, sa sve drugaricama, pratila od skole do kuce !
Jutrom jedva ceka u skolu da krene; u povratku, samo baci sve sa sebe, presvuce se i trkom nazad, da igra fudbal dok ga ona posmatra.
"Isli smo i iza skole, znas..."
"Sta ti trazis iza skole sa jednom petakinjom, molim te ?"
"E, to bas ne mogu da ti kazem..."
A lepo mi uciteljica, jos prve nedelje, rece kako privlaci paznju starijih.
Ni prvi razred, izgleda, nije sto je nekad bio...

