Salu na stranu, volim haos, prija mi. U njemu sam poput ribe, da ne kazem sirene, u vodi.
Haos, kratak rok, tenzija...ne smetaju mi. Dokle god znam sta i koliko radim, sve moze. Poremeti me jedino pokondireno ponasanje izvesnih individua; tesim se da cu se, vremenom, i na to navici.
Zlato moje, otkrilo je cari slanja i primanja sms poruka. Nasledio od dede mobilni, dopunio mu se kredit, pa sad samo pici. Kako oci otvori i ustane, eto ga.
Danas je posebno raspolozen bio. U svom tom haosu sam; telefoni vriste, kolege se dovikuju, papiri gomilaju, stranke cekaju...a ja sedim i smejem se sa suzom u uglu oka, citajuci njegove porukice. Te sad je ustao, umio se, a sad gleda crtace; samo sto je jeo...
"Pisi mi, mama", kaze.
Sedam godina prolete mi pred ocima. Koliko juce, ucila sam ga prvim recima, da bi mi se sad, tecnom latinicom, koristio. Moj mali veliki covek.


