26.3.2007

Čudna neka tuga , večeras mi ne da spavati
prevrče se želucem kao vrelo kamenje i penje
koščatim rukama,
pohlepno hvata misli kandžama i
dahom ih boja u crnilo

plaši me odlučnost kojom izgara
da me povede na oranice pustoši, poljane
sagorene da joj pruže dom i zatvor za posrnule

Čudna neka tuga, večeras me obuzima
večeras me oduzima svijetu koji volim
opijajući me svojim najdražim mirisom
„ nesigurnost i strah smrtnika“
pretvarajući me u još jednog roba
pustopoljine duša izgubljenog sebstva


Objavio amorfia u 01:12 | kategorija: proza
Permalink | Obavesti prijatelja | Komentara (2) | Pošalji komentar