U zatišju smiraja i bure
u prostoru izgubljenom u pričama
u vremenu zarobljenom u sjećanjima
stojim tamo negdje zapletena u pitanje
da li postojim…da li dišem…da li vidim
kapi kiše kako klize vlatima paučine
zalijepljene za obalu, za valove, rastegnutu
u nemoguće…
Koracima milujem pijesak, travu, zemlju, suhe grane…
osamljeni putnik u crnom kaputu, odjeven samo u kucajuće srce
luta, bezočno vjerujući životu…