6.5.2006
ovo je jedan od onih dana.
jedan od dana kada se osjećam stvarno loše.
skupljam već dugo i više ne mogu.
vrijeme je za promjene.
vrijeme je da se ide dalje.
samo ne znam kamo.
ovaj me posao cijedi, sve se manje vremena osjećam kao čovjek , a sve više vremena kao biljka.
počela sam opet nekontrolirano jesti. od nervoze.
počela sam se opet zatvarati u sebe.
nemam volje za ništa.
moram dati šest ispita do kraja srpnja. moram diplomirati do jeseni.
sve stoji.
vratim se s posla i nesposobna sam za bilo kakvo učenje.
samo bi spavala....i spavala....i još malo spavala...
stalno sanjam čudne snove...
neku sam noć sanjala da sam našla šaku u staklenci s formalinom....još se micala...pokušavala izaći...na stolu pokraj staklenke je druga ležala mrtva....
hvata li me to depresija?
da li bi to bila dijagnoza?
doktore molim lijek! i to brzo! nemam vremena za dugotrajne terapije...
jedan od onih fuckin' dana kada mi se plače... a ne mogu...kada mi se vrišti...a ne mogu....
prije sam mogla prespavati takve dane, ali sada ih se skupilo previše...predugo bi taj san trajao...a i to nije rješenje...znam...
vrijeme je da se krene....samo ne znam kamo....
svaki dan u mejlu nova zahvala što sam se javila na oglas za posao...do sada su završavale sa " želimo Vam puno uspjeha u daljnjem poslovnom i privatnom životu..."
i ja si to želim...SAMO ME ZAPOSLITE!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!
čak sam kupila suknju i cipelice, da se i vizualno prezentiram...poškakljajte me da se nasmijem...kao što moji roditelji kažu :"konkurencija je  velika, a ti nemaš papir!"
ni papir ni šuške da kupim pošten posao...
vrijeme da se krene...ostaje jedan način...bdijeti uz knjigu...pišati krv i dobiti papir...
jedini način...vijeme je da se krene....


Objavio amorfia u 20:39 | kategorija:
Permalink | Obavesti prijatelja | Komentara (5) | Pošalji komentar