Momenti kad mi je pun svega, kad mi je muka, kad ne volim nikog, kad nikog ne mogu da gledam, da razgovaram ne zelim, kao ni pivo da pijem. Izlazim i pustam noge da me nose kud god one zele, ne kontrolisem ih.
Hodam, obilazim grad, uglavnom se krecem sporednim i malim ulicama, koje zaista kriju mnogo toga i ne daju mi da razmisljam, samo me odusevljavaju. One su bas kao i mi mali i nebitni ljudi; koji nisu potrebni masama, koje rijetko ko primjecuje osim onih ciji dom se nalazi tu, a u sebi sadrze pregrst divnih stvari.  A zanima me da li ti ljudi, koji zive tu, primjecuju sve to? Jer to je cesto obrnuto sa nama. Tek kada se pojavim na semaforu, kad treba da predjem magistralu, bulevar, sta god, dolazim k sebi, rastuzim se prizorima, palim cigaru.
Zurim, zelim da produzim dalje, zelim da hodam. Tad kao da nemam vremena ni zasta drugo, to kao da mi je posao, i to posao koji volim.
Ipak, mali je ova "moj" grad za takve setnje, kud god noge krenu tamo neko zivi. A meni je samo bitno da ne sretnem nikoga, nikoga koga poznajem, tad se gubim, bulaznim, kao idiot. Posle se sam sebi smijem; sta sam lupio kao odgovor na pitanje odakle i gdje idem. A i sta da kazem, ako samo kazem setam bez cilja, bicu proglasen ludakom. Pa, mozda to i nije tako daleko od istine. Pa sta i ako sam lud, da se lijecim necu, a nisam lud.
I kao sto i sama pjesma kaze; hodam i sanjam...