Kada izgubiš sutra i svedeš se na par riječi nažvrljanih, shvataš da ti je duša postala prazna hartija i groblje svih tvojih nadanja.
I znaš tada da te jedan pogled neće posjetiti, i da te jedan osmijeh neće obradovati...
Sve što ćeš dobiti i sve što ćeš imati biće osjećaj suviška svakog svog koraka, dok muklo odjekuje zemljom kao Adovim hodnikom...
I shvatićeš prokletstvo Orfeja, prokletstvo želje jače od razuma... Prokletstvo straha jačeg od onog, što sebično nazivamo ljubavlju...
Da, kletva ti je vezala krila, nevidljivim svezama jačim od volje. I tvoja snaga pohranjena je u bijesu predalekom od tebe. Na dnu si, vječnost cijelu, čini ti se, i kao da nikada ni letio nisi...
Zaboravljaš dane kada si mogao sve! Dane koji su ne tako davno prošli...
Zaboravljaš dane kada ti je sunce na dlanu bilo, i kada si čitavu Vaseljenu u srcu skrivao, da bi jednom po jednom zvijezdom, jednu po jednu iskru u oku im budio...
I zaboravljaš sve... Zaboravljaš i dane, kada si iz duše pustio više nego što si smio...
Da, čovjek si... Sve i samo...
Dok nosiš svoj krst i vučeš za sobom pitanja na koja nikada nećeš dobiti odgovore, samo si čovjek sa svojim uvjerenjima, u danima kad osim njih ništa više nije ostalo...
I htio bi da se probudiš, da se trgneš, da oživiš u trenutku jednom i zauvijek, ali svaku neiskrenost skupo plaćaš ispravljanjem puta, na koji si greškom zalutao, pa puštaš da te nosi, da te lomi i jača, da te topi i kali.
Dok poklanjaš svijetu kez, još jednu šalu života kojoj se niko nasmijati neće, rećićeš: "Uništili ste me, ali još uvijek sam živ. Zaveli ste me, ali zabluda je bila moja. Imali ste me, ali me nikada niste uzeli do kraja. Nestali ste, ali ja ne prestajem nikad. Vi ste samo svi, baš kao što sam ja samo jedan..."
Da, pusta je staza pred tobom, ledena i prazna... I lice tvoje samo je splet tvrdih linija urezanih u kamen... I korak tvoj samo je navika jednoga puta i posljednja iskra što te vodi tamo gdje ranije nisi bio...
Da, nekakva sudbina je pred tobom, dok joj se poklanjaš s osmijehom...
Siromasna nasa dusa bi bila..
Zivot je nas i lep i surov;
cas nemas - cas imas ljubavna krila...
Bojim se da ćemo ejdnom ipak dobiti odgovore na sva pitanja, čak i na ona koja nikada sebi nismo postavili
Šta ćemo tada?
A sto se pitanja tice, mislim da cemo samo na jedno pitanje uvijek znati siguran odgovor.
Na mnoga cemo samo misliti da znamo odgovore, a nikada ih necemo znati, a na neka odgovore necemo moci cak ni priblizno da naslutimo.
Postoje mozda i ona pitanja koja nikada sebi nismo postavili, a dobili smo odgovore na njih. Da li su i kolikovazni, to ce vrijeme samo da pokaze...
@Nurlisoul: Hvala ti Nurli na lijepim i mudrim rjecima... Napisao bih sada nesto sto sam davno rekao: "Lijepo je imati. Nije strasno ni nemati. Najteze je gubiti...", ali ne znam koliko je sredisnja tvrdnja ispravna kada je nesto bilo "savrseno imati". Ipak, danas su neki drugi dani na djelu... I taj "kez", ili "osmijeh" nije namjesten, jer se i ne pokusava predstaviti "osmijehom srece". To je osmijeh inata zivotu i svim onim zavjerama kojim nas iz nebeskih visina povuce u dubine pakla, skoro pa preko noci... Osmijeh s kojim cu taj isti zivot u lice pogledati, dok ga njezno drzim za gusu i reci mu: "Lijep si, ma koliko se trudio da mi dokazes suprotno... Volim te!", a onda ga pustiti da i dalje tjera po svom...
Ako je nečiji stav o hrabrosti ukorenjen duboko u njegovom srcu, i ako je njegova odlučnost lišena sumnje, on će kada dodje vreme, neminovno izabrati pravi potez...
Čovekova reč je posebno važna...Ne radi otkrivanja onoga što se krije duboko u srcu, to će ljudi znati po svakodnevnom delovanju....
meni se ova tvoja gomila reči dopada
