Kada izgubiš sutra i svedeš se na par riječi nažvrljanih, shvataš da ti je duša postala prazna hartija i groblje svih tvojih nadanja. 
I znaš tada da te jedan pogled neće posjetiti, i da te jedan osmijeh neće obradovati...
Sve što ćeš dobiti i sve što ćeš imati biće osjećaj suviška svakog svog koraka, dok muklo odjekuje zemljom kao Adovim hodnikom...
I shvatićeš prokletstvo Orfeja, prokletstvo želje jače od razuma... Prokletstvo straha jačeg od onog, što sebično nazivamo ljubavlju...

Da, kletva ti je vezala krila, nevidljivim svezama jačim od volje. I tvoja snaga pohranjena je u bijesu predalekom od tebe. Na dnu si, vječnost cijelu, čini ti se, i kao da nikada ni letio nisi...
Zaboravljaš dane kada si mogao sve! Dane koji su ne tako davno prošli...
Zaboravljaš dane kada ti je sunce na dlanu bilo, i kada si čitavu Vaseljenu u srcu skrivao, da bi jednom po jednom zvijezdom, jednu po jednu iskru u oku im budio...
I zaboravljaš sve... Zaboravljaš i dane, kada si iz duše pustio više nego što si smio...
Da, čovjek si... Sve i samo...
Dok nosiš svoj krst i vučeš za sobom pitanja na koja nikada nećeš dobiti odgovore, samo si čovjek sa svojim uvjerenjima, u danima kad osim njih ništa više nije ostalo...

I htio bi da se probudiš, da se trgneš, da oživiš u trenutku jednom i zauvijek, ali svaku neiskrenost skupo plaćaš ispravljanjem puta, na koji si greškom zalutao, pa puštaš da te nosi, da te lomi i jača, da te topi i kali.
Dok poklanjaš svijetu kez, još jednu šalu života kojoj se niko nasmijati neće, rećićeš: "Uništili ste me, ali još uvijek sam živ. Zaveli ste me, ali zabluda je bila moja. Imali ste me, ali me nikada niste uzeli do kraja. Nestali ste, ali ja ne prestajem nikad. Vi ste samo svi, baš kao što sam ja samo jedan..."