Teška riječ..obično se ne izgovara bez razloga. Kada vas neko okuje lancima i ostavi da umirete polako, mučki, bacivši vam ponekad mrvicu nade, tek da ne bi prebrzo umrli i tako se spasili..da li je to dovoljan razlog da ga mrzite?!

Ostavljena bez nade, tumaram po svijetu. Ne mislim više ni o čemu, ništa mi više nije važno. Samo jedna stvar..da se osvetim..da vratim svaku prolivenu suzu u oko, svaki bol da bude plaćen, svaki udarac u dušu da bude vraćen..živim čekajući dan kada ću pogledati u nebo i biti slobodna..
A do tada, u meni plamti osjećaj mržnje..svaki dan okovi sve me jače stežu..usjekli su se pod kožu, ali ja to više ne osjećam..više ne poznajem ni jedan osjećaj..
Ne mrzim ga što je otišao..mrzim ga što je lagao..prezirem laž...zato i njega sad prezirem..
A osjećanje da možda još uvijek volim me ubija..želim da mu se osvetim, da mu vratim za sve..a bojim se da ću kada dođe vrijeme za to biti isuviše slaba da to uradim..stalno o tome razmišljam..i bojim se...
..očajanje, ogorčenost, strah su sada osjećanja koja vladaju mojim bićem..
Ipak..čekaću taj dan..dan kada ću se okrenuti unazad i gledati na sve sa smješkom..dan kada ću nastaviti da živim, dan kada ću početi da živim u sadašnjosti..