Zemlje u regionu imaju „veću odgovornost” od ostalih, naglasio je ministar spoljnih poslova Vuk Jeremić
Bratski zagrljaj: Filip Vujanović i Boris Tadić
Ministar spoljnih poslova Vuk Jeremić izjavio je da bi crnogorsko priznanje jednostrane nezavisnosti Kosova i Metohije u ovom trenutku predstavljalo „zabijanje noža u leđa” Srbiji.
Ukoliko bi Podgorica u ovom trenutku priznala nezavisnost, „Srbija za to ne bi mogla imati nikakvo razumevanje i to bi bilo zabadanje noža u leđa ne samo Srbiji, nego i našim diplomatskim naporima da se na miran način reši pitanje statusa Kosova”, rekao je Jeremić nakon razgovora sa svojim estonskim kolegom Urmasom Paetom, a preneo Tanjug.
Jeremić je izrazio očekivanje da će Podgorica sačekati još dva dana da se na Generalnoj skupštini UN glasa o inicijativi Srbije da se od Međunarodnog suda pravde zatraži savetodavno mišljenje o legalnosti jednostranog proglašenja nezavisnosti i još godinu do dve, ukoliko inicijativa bude prihvaćena, da Sud donese odluku o tome. „Odluka Podgorice da prizna jednostranu nezavisnost Kosova i Metohije ne može da prođe bez posledica, posebno ne u ovako delikatnom trenutku. Mi se nadamo da Podgorica neće povući potez kojim bi ugrozila ovaj proces”, rekao je Jeremić ističući da je to crnogorskim vlastima „jasno stavljeno do znanja”.
On je odbio da precizira kakve bi mere Srbija mogla da preduzme u takvom slučaju rekavši da ne želi da preti, ali je napomenuo da zemlje u regionu imaju „veću odgovornost” od ostalih.
Nakon što je crnogorski parlament usvojio Rezoluciju, koja će, po svoj prilici, biti osnov za skoro priznanje nezavisnosti Kosova od strane Crne Gore, ambasador Srbije u Podgorici Zoran Lutovac najavio je da će se povući sa dužnosti ako se to dogodi i upozorio da „to neće biti jedina mera koju će Srbija preduzeti”. A, u javnosti su se, tim povodom, pojavile čak i spekulacije da će, u slučaju da Crna Gora u naredna dva dana prizna nezavisno Kosovo, državni vrh Srbije preduzeti „drakonske mere” i sastaviti „crnu listu” na kojoj će se naći predstavnici režima u Podgorici, kojima će, kako se navodi u jednom beogradskom mediju, biti zabranjen ulaz u Srbiju. Te mere, dakle, ne bi bile protiv države i njenih građana, već protiv režima u Podgorici.
Kad je reč o mogućnosti donošenja baš takve liste, Nada Kolundžija, šef poslaničke grupe Demokratske stranke u Skupštini Srbije, kaže nam da će se Srbija, u tom slučaju, ponašati odgovorno, a da je „licitacija eventualnih mera loša usluga Srbiji”, jer će ona imati u vidu svoje interese i poziciju nekoga ko je faktor stabilnosti u regionu.
Naglašavajući da je vlada ta koja će predložiti mere u slučaju da Crna Gora prizna nezavisnost Kosova, Kolundžija kaže i da će se sigurno voditi računa o interesima građana Srbije i interesima građana Crne Gore, kao i o činjenici da će Srbija i dalje graditi svoj ugled na faktoru stabilnosti u celom regionu, istovremeno boreći se za očuvanje sopstvenog integriteta.
Nadasve, to ne bi bila specifična tema, kad je reč o Crnoj Gori sa kojom je Srbija posle petooktobarskih promena šest godina provela raspravljajući upravo o toj temi. Na početku, kroz mukotrpne razgovore dvaju rukovodstava, u koje su se uključili i predstavnici EU, dogovarano je zajedništvo. Onda se stiglo do tzv. beogradskog sporazuma o preuređenju odnosa Srbije i Crne Gore. I nakon toga, usledili su dugotrajni pregovori i uz mnogo muke i natezanja, posle devet meseci sastavljena je Ustavna povelja državne zajednice SCG, koju danas mnogi opisuju samo kao agoniju, za koju je bolje da je završena. Bili smo svedoci, uostalom, da je Povelja bezbroj puta kršena, a zbog izričitog stava crnogorske vlasti morala je da bude menjena, tako što je na kraju predviđeno da neposredni izbori za Skupštinu SCG budu održani odvojeno u obe države članice, a ne, kako je prvobitno bilo zapisano, da poslanici budu direktno birani za zajednički parlament.
Sve vreme, od formiranja SCG, Crna Gora (koja je za „zajednički budžet” trebalo da daje nepunih pet procenata), insistirala je na ravnopravnosti sa Srbijom. S druge strane, Srbija je nastojala da zajednicu održi, ne samo zbog istorijskih i tradicionalnih veza sa Crnom Gorom, već i zbog Kosova, mada je u Ustavnoj povelji bilo navedeno da Rezolucija 1244 i sve što je vezano za Kosovo pripada Srbiji.
Međutim, za crnogorsko rukovodstvo SCG je bila samo prelazna tvorevina. S obzirom na to da je Ustavna povelja ostavila mogućnost svakoj republici članici da organizuje referendum o nezavisnosti nakon tri godine, Crna Gora je 21. maja 2006. godine raspisala referendum i proglasila samostalnost.
S druge strane, odlazak Crne Gore iz zajednice mnogi su ovde videli kao neuspeh Koštuničine vlade. On je tvrdio da se referendum o nezavisnosti Crne Gore može smatrati uspešnim samo pod uslovom da se više od polovine upisanih u biračke spiskove u Crnoj Gori opredeli za takvu odluku.
Obe države su dobile međunarodno priznanje i odvojeno primljene u UN u julu te godine.
Međusobni odnosi ubrzo su postali lošiji: početkom novembra te godine, crnogorski premijer Milo Đukanović primio je premijera Kosova Agima Čekua, što su predstavnici srpske vlasti listom osudili. Predsednik Srbije Boris Tadić smatrao je to neprihvatljivim i nepotrebnim potezom, navodeći da je Crna Gora, kao i svaka članica UN, dužna da poštuje suverenitet i teritorijalni integritet Srbije.
Tek nakon godinu i po dana od proglašenja samostalnosti Crne Gore, u decembru 2007. godine ratifikovan je prvi bilateralni sporazum. Dokumentom su obuhvaćene razne oblasti socijalnog osiguranja: penzijsko i invalidsko, zdravstveno i osiguranje za slučaj nezaposlenosti, kao i dečiji dodatak.
I u tom trenutku, bilateralni odnosi dveju zemalja bili su na mnogo nižem nivou od očekivanog, ako se uzmu u obzir tradicija i međusobne političke, ekonomske i rodbinske veze. Uprkos činjenici da je Crna Gora imenovala Anku Vojvodić za svog ambasadora u Beogradu (krajem 2006), a Srbija Zorana Lutovca u Podgorici (godinu dana kasnije).
Nadi u unapređenje međusobne saradnje išle su, svakako, naruku i izjave iz Podgorice. Koliko u januaru ove godine, iz zvanične Podgorice poručivano je da „Crna Gora neće žuriti u priznavanju nezavisnosti Kosova” i da „Crnoj Gori ne pripada mesto barjaktara u priznavanju nezavisnosti Kosova”.
Samo deset meseci kasnije iz zvanične Podgorice stigli su, evo, drugačiji tonovi.
Miodrag Radojević, iz Instituta za političke studije, ocenjuje:
– Očigledno je da se Crna Gora pokazuje kao jedna od najpopustljivijih zemalja u našem okruženju prema stranim pritiscima, pre svega pritiscima koji su došli iz SAD i onih koji su usledili nakon posete Jelka Kacina, kada smo dobili prve signale da će Crna Gora priznati Kosovo – kaže. On dodaje da je to očigledno rezultat kontraofanzive onih koji se zalažu za priznavanje Kosova uoči rasprava koje će uslediti u Ujedinjenim nacijama o srpskoj inicijativi.
Navodeći da ćemo tek videti koje će mere naša vlada preduzeti, Radojević misli da bi reakcija srpske vlade mogla biti „veoma oštra, s obzirom na to da bi crnogorsko priznanje moglo biti „probni balon i za priznanje Kosova od strane drugih država”.
Ako se emotivno posmatra, ovo bi bio „nož u leđa koji najviše boli”, ali, treba naglasiti, kaže Radojević, da iza ovoga stoje neki racionalni, pragmatični razlozi crnogorskog rukovodstva, jer je u pitanju ili vraćanje nekog kredita, koji su crnogorski funkcioneri uzeli od EU ili SAD, ili povlastice koje tek očekuju.
Naš sagovornik se slaže sa našom ocenom da je sopstveni interes crnogorske vlasti ipak neka konstanta u građenju odnosa sa Srbijom, s tim što, kako objašnjava, crnogorsko rukovodstvo to, opet, tumači na svoj način.
– Smatram da bi jedan takav potez mogao da bude jako loš, ne samo za srpsko-crnogorske odnose, već da bi to moglo uneti i određenu dozu napetosti u samoj Crnoj Gori – zaključuje Radojević.
Politika 07.09.2008
I evo jedan klip koji sam nasao na youtube, koji sve govori o Crnoj Gori i njihovoj ljubavi prema nama iz Srbije.
Mogu da kazem samo sledece:
Vrlo je prosto. Crna Gore ocigledno ne vidi odnose sa Srbijom kao prioritet. Ukoliko prizna Kosovo, ocigledno su joj prioriteti odnosi sa SAD i EU, a ne sa svojim prvim komsijom i "istorijskim" i "bratskim" partnerom. Crna Gore na to ima pravo i to pravo niti joj neko moze niti treba da oduzima. Svako donosi odluke koje zeli, za koje smatra da su mu u interesu. Tako treba da se ponasa i Srbija. Ocigledno je da Srbija nema nista od dobrih odnosa sa Crnom Gorom. Pokusali smo i to nije uzvraceno. Prema tome, nema nikakve potrebe da Srbija Crnoj Gori daje bilo kakve povlastice koje u Srbiji nema recimo Venecuela. Ne vidim razloga zasto ne bi smo Crnoj Gori uveli vize. Ne vidim razlog zasto ne bi smo ukinuli dvojno drzavljanstvo gradjanima Crne Gore. Zasto da ne? Da li time Srbija radi u korist svoje stete? Naravno da ne. Na kraju krajeva, Crna Gore nije Francuska ili Amerika pa da, iako rade protiv nas, ipak moramo da im se umiljavamo. Crna Gora je jedan Novi Sad pored mora. Na primer, Hrvatska je priznala Kosovo, pa im ipak nismo uveli vize i nismo ukinuli dvojno drzavljanstvo. Ali Crna Gore nije Hrvatska.