
Išlo je to nekako ovako...
Stiže mi SMS: „Alo, matori, šta ima novo?“.
Podižem slušalicu fiksnog telefona i okrećem +381 63 xxx xx xx. Javlja se Dača „' Ajd zovi na kuću!“. Ponovo tipkam: +381 11 xxxx xxx.
-Pa gde si matori? Šta se radi?, čujem drag mi glas sa druge strane.
- Evo stari moj, malo ispiti pritisli, malo sanjarim...Trebao bih u ZG za Valentinovo.
- A, ti si se to meni malo zaljubiška. Počeo si i blagdane da slaviš. (smjeh)
- J*** G****! Idem u ZG za Sv. Trivuna. Jel' može tako??? (smjeh)
- Znaš da se zezam matori. Kako ti je? Jel devojčica ok? Znam da imaš dobar ukus, al' obojica smo se po jednom dobro opekli...
- Znam Davore. Šta kako mi je? Sve mi je malo, onako...ružičasto. Ustanem ujutru, pa pogledam u telefon da nije stigla kakva poruka, pa na NET da vidim da nije tamo, pa ako je ne nađem okrenem je na mob., čisto da joj poželim Dobro jutro... Počesto u pola razgovora sa nekim čujem ili primjetim nešto što me podsjeti pa malo odlutam sa sve blaženim smješkom... Zvuči poznato?
- Jao, čuj ga! Pečen si k'o slavska pečenica! (smjeh)
Razgovor je dalje tekao u drugom pravcu, ali sam se poslije završetka razgovora, malko zamislio oko ovog „pečen“...
Potpalila je tu vatru, još negdje kod 4-5 PM-a. Pa je raspirila kroz višesatne četove na googlu i blogu. Onda je ostavila poruku:“idem kući. Neću biti on-line do iza nove godine. Evo ti moj broj mobilnog...“. Bilo je to dan pred katolički božić. I šta sad ja da radim? Ni da je zovem (imao sam u glavi prizor porodice okupljene oko božićne pečenke kako dostojanstveno objeduje u atmosferi jedinstva...i onda ja zovem i slika se raspada kao staklo pogođeno kamenom), ni da čekam da se vrati na net (malko sam se...znate već). Neka, sačekaću...
Ipak se pojavila on-line, i to dva dana kasnije. Ostavio sam joj svoj broj telefona i pokušao objasniti zašto nisam zvao. Zadirkivala me je zbog mog ustezanja da se javim...ali zaslužio sam. Malo me je bio strah – i šta sad!?
Tu me već kupila...al' borac sam ja.
Check list:
- Piše srcem, i to plemenitim
- Pleše i uživa u tome (a nije go-go girl, za vas napaljenike :P)
- Iskrena je, direktna i spontana
- Nijedan alarm mi ne vrišti- bježi
- Izgleda – hm, kako ona kaže „fakat dobra treba“
Ok, dragi Seven, pakuj se i marš kod rodbine u ZG da vidiš u 3D o čemu se tu u stvari radi! (mislim, ta djevojka mi toliko odgovara po svim mi bitnim pitanjima, da sam se već zabrinuo. Znate ono – where's the cach?)
Ne lezi vraže, stvari su se, naravno, zakomplikovale... Naime, Seven ima malo paranoičnu i overprotective mamu, koja je protiv svih prelazaka granica principijelno. U Srbiju, Hrvatsku – nebitno je. A Seven još nije bio dobio svoju platu, stoga Zagreb u vlastitoj režiji još nije dolazio u obzir.
Ona je, naravno, imala rješenje. „Nađemo se na 'pola puta'“. Negdje na granici...
13.1.2007. Negdje oko 11AM. Stojim na Unskom nasipu. Pokraj mene most. Granica negdje 100-njak metara iza. Jedna kovrdžava ženska prilika u kaputiću polako, ali odlučno prilazi. Negdje na 20m, sjeda na zidić, vadi telefon i poziva... moj mobilni počinje vibrirati. Dižem aparat visoko iznad glave i krećem joj u susret.
Ja pečen? Ma čini ti se stari moj...
