Epilog

Ovo nije ispovest.
Ovo je gore nego molitva.
Hiljadu puta od jutros kao nekad te volim.

Hiljadu puta od jutros ponovo ti se vraćam.

Hiljadu puta od jutros ja se ponovo plašim
za tebe,
izgubljenu u vrtlogu geografskih karata,
za tebe,
podeljenu kao plakat ko zna kakvim ljudima.

Da li sam još uvek ona mera
po kojoj znaš ko te voli
i koliko su pred tobom svi drugi bili goli?

Ona mera po kojoj znaš ko te otima
i ko plaća?

Da li sam još uvek među svim tvojim životima
onaj komadić najplavljeg oblaka u grudima
i najkrvavijeg saća?

Najljubavnija pesma

Kako je teško biti slab,
kako je teško biti sam,
i biti star, a biti mlad!

I biti slab, i nemoćan,
i sam bez igdje ikoga,
i nemiran, i očajan.

I gaziti po cestama,
i biti gažen u blatu,
bez sjaja zvijezde na nebu.

Bez sjaja zvijezde udesa,
što sijase nad kolijevkom,
sa dugama i varkama.

- O Bože, Bože, sjeti se
svih obećanja blistavih
što si ih meni zadao.

O, Bože, Bože, sjeti se
i ljubav, i pobjede
i lovora, i darova.

I znaj da Sin tvoj putuje
dolinom svijeta turobnom
po trnju i po kamenju,

od nemila do nedraga,
i noge su mu krvave,
i srce mu je ranjeno.

I kosti su mu umorne,
i duša mu je žalosna
i on je sam i napušten.

I nema sestre ni brata,
i nema oca ni majke,
i nema drage ni druga.

I nema nigdje nikoga
do igle drača u srcu
i plamena na rukama.

I sam i samcat putuje
pod zatvorenom plaveti,
pred zamračenom pučinom,

i komu da se potuži?
Ta njega niko ne sluša,
ni braća koja lutaju.

O, Bože, žeže tvoja riječ
i tijesno joj je u grlu,
i željna je da zavapi.

Ta besjeda je lomača
i dužan sam je viknuti,
ili ću glavnjom planuti.

Pa nek sam krijes na brdima,
pa nek sam dah u plamenu,
kad nisam krik sa krovova!

O, Bože, tek da dovrši
pečalno ovo lutanje
pod svodom koji ne čuje.

Jer meni treba moćna riječ,
jer meni treba odgovor,
i ljubav, ili sveta smrt.

Gorak je vijenac pelina,
mračan je kalež otrova,
ja vapim žarki ilinstak.

Jer mi je mučno biti slab,
jer mi je mučno biti sam -
(kad bih mogao biti jak,

kad bih mogao biti drag) -
no mučno je, najmučnije
biti već star, a tako mlad!

Tin Ujević

Kule na pesku zidam,

uzalud i trud i bol.

Srce na dvoje kidam,

Jedan deo je tvoj.

Divlje guske se sele,

u noci uzrasta tuga.

O, nase duse se dele,

osecam sneg sa juga.

Kao prah prahu

Na tvojim grudima maline dvije,

sve moje sad moje nije.

Dani bez smisla,

stabla pokisla.

dah na prozoru negde pred zoru

cije je reci ciji je

ref.

Kao brezi lisce,

strehama ptice VRATI SE

Kao suza oku,

kao pad skoku VRATI SE

Kao dah dahu,

kao prah prahu VRATI SE

Poetry and Lyrics by Academic Ivke.

Večeras je svirao Van Gogh...

Ponovo u Life-u.

Domaštavao sam je u masi mladih tijela kako talasa svojom dugom, smeđom kosom i pjeva...

Ne volim je više, zaista. A možda je ipak volim. (ah, taj Neruda) Ne. Volim neke slike. Osjećaj pripadnosti, ispunjenosti i ponosa koji sam imao kraj nje...

Tražio sam neki sličan pogled u masi. Uzalud...

Nevinost sam izgubio na klupi u Starom Gradu sa nepunih 17 Još pamtim tu septembarsku maglu.

Danas nema više klupa, ali su tu neki novi klinci.

Prepoznajem neke 'naše' pjesme...

'Samo jednom se ljubi', rekao je neko. Lažu. Volio sam i poslije, ali nikog kao nju. 'Muškarci su njonjavi. Teško ustaju kad padnu'. dodade neko drugi. Lako sam ustao. Oduspravljanje, srećom, niko ne pomenu...

Večeras je svirao Van Gogh. Sreo sam mnoge bivše i nijednu buduću...

Danas sam poklonio buket ruža jednoj Almi iz Kladuše koju sam vidio prvi put u životu.  Nije mi žao. Njeno rumeno, djevojačko lice bilo mi je dovoljna nagrada za trud. U glavi pjema Zabranjenog Pušenja o zabranjenoj ljubavi.

Večeras je svirao Van Gogh...