"Noćas je ulicama našega grada
Prolazila kočija bijela,
I bijela mećava vije
Mutan dan...
Do u tajne sobe naše stare Ljubavi
Trpim svoje i tudje što me bije,
I mrzlo mi je u srcu...
Ne treba rakije - ne grije.
Za tebe Ljubavi govorim ove riječi.
Za tebe koju nosim u mozgu,
Kao užarenu kuglu djetinjstva,
Kao ranu koju sam bolovao toliko puta.
Za tebe koja si dio mene
Duboko ukopana školjka u kamenu.
Miris borovine zauvijek zaboden u krv moju prokletu.
Za tebe, zbog tebe, zbog sebe.
Predlažem da saberemo nase siromaštvo
U dodir koji liječi naša srca,
U koja je rdja pala sa bijelom igrom u samoći.
Moj križ plaća račun ove noći.
Ne kuni me imenom na koje je moja krv postala imuna
Oguli narandžu, operi lice.
Otvori se utjehom
Zagrli me jako
I probudi se
Ne budim te tek tako.
Za tebe Ljubavi govorim ovu pjesmu,
Za tebe koja si dio mene
Duboko ukopana skoljka u kamenu,
Za tebe sto u toplim rukama nosis ruže nijeme,
I prosipaš ih u suhu fontanu.
Za tebe, zbog tebe, zbog Prevera,
Zbog svih pjesnika ljubavnih stihova,
I uprkos njima...
Ne budim te tek tako.
Otvori oči ljubavi i pogledaj kroz prozor
Vani su zasijale gorčine,
Tumaraju pomrcine i studen
I bijela mećava u gradu vije
Mutan dan...
Pa i srce je počelo sumjeti: "Divljak - ovdje je kvar!"
Ne treba rakije - ne grije.
Dok bije u njedrima dobro nam je.
Gledaj
Nemoj da ti tražim oči
Primakni se bliže...jos bliže
Zagrli me Ljubavi, zagrli me jako
I probudi se već jednom
Ne budim te tek tako..."
R. Šerbedžija