Postoje ljudi sa kojima ne moraš razgovarati da bi ih razumeo. Ne moraš ih ni viđati, ni poklone im slati, ne moraš o njima ni misliti, a raduješ im se kada ti, ne tražeći dozvolu, iznenadno, niodakle, nezvani, u život banu.
Postoje ljudi kojima ne moraš pisma pisati, ne moraš ni na njihova odgovarati, ne moraš im znati kućnu adresu ni maternji jezik, a bliski su ti, znani, toliko stvarni i prisutni da utiču na tvoja godišnja doba, na ritam tvog stiha, boju glasa, rimu, izbor odeće, restorana, ili jela i vina.
Postoje ljudi o kojima ne znaš gotovo ništa, ništa više nego što znaš o ptici koja ti slučajno na tren zakrili vidik dok zablenut odsutnim pogledom stremiš u nebesa, u nedođin, a mislima na dole, u utrobu zemljinu, kao u sopstvenu, u nedokučivi mrak u srcu svetiljke koja ti nekom nevidljivom rukom nošena ponekad osvetljava put.
Postoje ljudi koji ti običnim e-mail-om umesto sijalice upale malo sunce na plafonu polumračne sobe u kojoj već danima bezuspešno pokušavaš doneti odluku da li ima smisla još jedanput spremiti doručak, još jedanput menjati posteljinu, još jedanput premetati po mozgu da li sve to mora baš tako da se zbiva ili si ti negde debelo omanuo i sada nema nazad, to ti je što ti je.
Postoje ljudi koji ti u praznu čašu na stolu, na kojoj se nejasno ogledaju tragovi tvojih prezrelih usana i vlažnost odbegle suze, svojom nedodirljivom rukom sipaju najopojnije vino baš u trenutku kada je kazaljka umalo skliznula na onu stranu na kojoj si obeležio kraj svega, kraj sveta.
Postoje ljudi koji u svojim mislima, vukući za sobom svoje neodlučne korake u besciljnim lutanjima ulicama nekog svog grada na nekom kontinentu, očajni od svoje turobne svakodnevice i besmisla koji se širi planetom bez nade da se ikada zaustavi, baš tebe oko svog vrata vežu kao šal od najlepše i najnežnije svile, i zbog tog nestvarnog dodira, zbog žute nijanse kašmirove šare na tom šalu, u trenu poveruju da nije sve izgubljeno, da ima još, da ima više, i bolje, i da i nije sve tako besmisleno kako se ponekada čini.
Postoje ljudi koji tvojim običnim rečima osvetljavaju put svojim teškim i tamnim mislima, tvojim bledim licem začinjavaju svoju usamljenu subotnju večeru i zasmejavaju blagosloveno božićnje jutro kao da se svet stvarno svakog Božića ponovo rađa.
Postoje ljudi koji tvojim rukama, kojima tako često kršiš prste, stežeš ih, lomiš, i još češće uopšte ne znaš šta ćeš sa njima, redovno i sa ljubavlju zalivaju sitne cvetne pupoljke u sveže ofarbanim saksijama na svojoj terasi, ili u svom vrtu, ili bojažljivo prinose naramke mlade lekovite trave srnama koje otmeno i gotovo nečujno prolaze njihovim sve teže uhvatljivim snom.
Postoje ljudi koji, kada se izgube, kada požele da se ubiju ili makar na čas da se sakriju u beskraju crne svemirske rupe, gotovo u neznanju upiru pogled u nebo da tamo ulove makar jedan tvoj davno zagubljeni osmeh, i umesto da se udave u nadubljem viru teško zagađene zavičajne reke, jednostavno uđu u prvi bistro, naruče obično pivo i prinoseći polako čašu na tren oživelim usnama nečujno ali pobožno izgovore tvoje ime.
Postoje ljudi koji su se otuđili od svih i svega, i od samih sebe sasvim se otuđili, odbegli, samoizgnali se, sve iza sebe poništili, odrekli se prošlog i budućeg odbacivši veru u oboje, odbacili sećanje čak, ali ponekad, hodajući po ivici noža koju su godinama lično oštrili, do ludila, do sudnje međe, do tačke prelaska na onu stranu svega, kada im dođe da ih ne bude, da sve prestane, da nebo u zemlju siđe i ugasi se i svetlo prasvetla, prve munje, jednostavno zastanu na mah, nešto im se negde pomeri, u glavi, u mozgu ili stomaku, ko zna, čudno se osmehnu i pomisle na tebe.
Pošalji komentar