Friday, May 21, 2010 -
Gledao sam u njene tamne kapke prošarane umorom. Ispod njih, događala se bura za koju ja nisam mogo da znam, ali sam slutio, onako ljudski, da se pod tom plavom kapom razbarušene kose dešava nešto... posve nepoznato za mene. Ležala je u mom zagrljaju, sklupčana poput deteta, mala i nekako slabašna. Ispod tanke majice, nazirao sam pršljenove kičme. Mogao sam ih golim okom pobrojati. Naimence. Povremeno bi se trznula, ostajala ukočena na kratko, a onda se opuštala i izgledala umrtvljeno, dok ponovo, ispod njenih kapaka, ne bi počela da se odvija užurbana bitka misli.
Pomerio sam joj kosu sa čela. Bilo je mokro i hladno. Gledao sam joj vrat, tanak i lomljiv, na kom je damar udarao kao tam tam: jako i glasno. Ipak, izgledalo je kao da više nema ni kapi krvi u tim malim, plavičastim kapilarima ispod njenih očiju, na koje je padala tamna senka od trepavica.
Micala je usnama kao da govori. Crvene, pomalo stisnute usne, nisu ispuštale glasa. Povremeno je pravila bolne grimase. Tada sam pokušavao da je probudim. Odgovarala je meškoljenjem. Pribijala se uz mene na četrdeset stepeni, kao da goli ležimo pod udarcima vetra. U meni je kuvalo. Svaka kap krvi nosila je želju da saznam - da znam, ail je tišina nadjačavala popodne, pomalo mutno i strano. Imao sam utisak kao da nikad nisam živeo leti, kao da ne znam za ptice, za nebo, za sunce. Sve je delovalo strano i daleko. I strašno. U daljini sam čuo ljudski žamor, potpuno nesvesan, tog momenta, da oko nas ljudi žive sasvim normalno i ništa drugačije od prethodnih dana.
Meni je taj dan bio drugačiji, najdrugačiji od svih dosadašnjih, jer ja nikad nisam živeo u neznanju, spoticanju i strahu, a danas jesam. Bes koji nisam moga da kanališem, kao zastali zalogaj suvog hleba, stajao je u mom grlu. Na momente sam bio siguran da se gušim, da više ne dišem, ali me je ritmično spuštanje stomaka uveravalo da ipak dišem... da sam još živ.
Ona je i dalje povremeno ječala na mom ustajalom ramenu, kolena zabijenih u moje bokove, hladnih stopala i dlanova. Živa je, u to sam sasvim bio siguran, ali kome i kako, to već nisam mogao da znam, jer ova, od danas strana žena, pred mojim očima nikad nije ovako bolovala od nepoznate bolesti, za koju sam slutio da nema veze sa mnom. Neko bi na mom mestu raspojasao reči i oterao je tamo gde spada. Ja? Ja nisam bio jedan od njih. Ja sam oduvek voleo ono što imam i to ljubomorno čuvao. I onda kad se moje lomolilo na najsitnije deliće, ja sam skupljao poslednje atome snage, da to moje sastavim i ponovo ljubomorno čuvam.
Ovog puta nisam znao koga čuvam i šta? I da li je to što čuvam moje... ili ne. I eto, to je bolelo. Najviše na svetu. Celom.
Onda sam, mislim, zaspao, jer sledeće čega se sećam se jako udaranje kiše o vrele limene krovove garaža. Osetio sam miris mokre zemlje, video vodu kako pada na parket sobe. Polako da je ne probudim, spustio sam joj glavu na jastuk, ostavljajući je da spava. Zatvarao sam prozor tiho. Nisam želeo da je probudim iz čiste sebičnost sad već. Ako se probudi, znam da će doći momenat raspleta, a ja ipak nisam želeo da znam... Ne tog dana. Možda nekog drugog.
Dok sam raspamećen od straha gledao kako se nebom lome munje i kako se dešava potop, čuo sam njen glas koji me pitao koliko je sati? Ćutao sam. Nadao sam se: okrenuće se i ponovo zaspati.
- Koliko je sati? Pitala je glasnije.
- Rano je, odgovorio sam. Spavaj.
Poslušala me je. Na jastuku pored nje prokišnjavalo je iz mojih očiju, ali nisam puštao glasa. Setio sam se svog starijeg brata:"Pičko, muškarci ne plaču!" Plaču pičko, plaču.
Drhatala je.
Pokrio sam je svojim telom, kako bih bio sasvim siguran da drhti ona a ne ja. Laž se svila među nama kao zmija na suncu, siktala je prema mojim usnama, preteći da me ujede. Zabio sam glavu u kuštravu kosu, namirisavši neven. Privukao sam je još više i odlučio da čekam..
Jer, šta mi je drugo ostalo?
|