Veče je mirisalo na kišu, koja je sve vreme kružila nad gradom. Gde – gde, nazirala sam zvezde, koje su vešto izmicale mojim kratkovidim zenicama. Za mene su to daleke tačke, udaljene i... prosto zvezde.
Srela sam čoveka četiri želje, čoveka koji nosi svet u svojim tabanima i ne drži ga mesto. Možda se jednog dana smiri na nekoj od zvezda, koje ga svojom udaljenošću fasciniraju. I smiruju. Čoveka sazvežđe.
Pili smo Cocktu, piće „moje i tvoje i mladosti“. On nema sedamnaest godina a nikad više neće moći da ima ni tri’jspet. Na njegovom licu godine ne pišu. Iako sam vešti čitač lica, njegovo je ostalo nepročitano. On nema godine, ne onako kako sam navikla da ih vidim.
-Nijesam slabić, ali tamo mi je teško da odem.
Rekao je, setno preturajući po malom albumu, tražeći sliku usnulog prijatelja. Gledala sam u njegove kapke i tog momenta uhvatila njegove godine: dečak. Jednostavno dečak. Tužan.
-Ostavljaju me polako... svi.
Neka senka koja je proletela njegovim licem, učinila je da za momenat osetim... nešto, neopisivo teško. Ipak, ostajući bez teksta, pokušala sam osmehom da kupim trenutak njegove sreće. Iako sam tog momenta bila ubeđena da jesam, kasnije sam shvatila da je pritisak gubitka nekog koga voliš – ali ga stvarno voliš, bez cene.
Preturili smo život u kratkim crtama. Uz Cocktu i moje neprestano pušenje, uz fotografije i sećanja. Shvatila sam, po ko zna koji put, da slučajnost ne postoji. Na stranu to što nosimo isto prezime i što venama naše dece kola ista krv, veče sa nekim koga možete smatrati „drugom“ i nemati onaj zategnuti osećaj kad se ćuti, nema ime i ne može da se opiše. Ne rečima.
Nikako ne bih smela da kažem da se veče završilo. Možda je svanulo, u to još nisam sigurna, ali znam da za neke stvari kraj jednostavno ne postoji. Samo se negde nastavi, tamo gde se nekad u snovima započelo... i to je to.
Čovek četiri želje ( za koje sam sigurna da će i ostvariti ) i čovek sazvežđe, koga krasi osmeh dečaka. Hvala ti za divno veče i sve ono što nismo rekli i što možda nikada i nećemo.