Tuesday, April 27, 2010 -
Nedostaje mi postavljen stari, drveni sto, i mušema na voziće. Crvene. Oni na sredini su već izbrisani, oni koji vise i hlade mi butine su još uvek vrlo crveni i živi. Nedostaje mi miris njene kože i pogled dok nam postavlja da jedemo: uštipci, mladi luk, Tomy majonez, kuvana jaja, salata preostala od zimus i hleb, da se nađe, ako neko neće uštipke. Nedostaje mi miris stare, drvene daske za seckanje i dodir drške tupog noža. I mrvice pod dupetom. I laktovima. I jedan dečiji osmeh preko puta mene koji mi govori da će pre i više pojesti od mene.
Nedostaju mi zrikavci i muškatle. I noć, potpuno mirna i spokojna. Ni brige, ni pameti, tek knjiga pored kreveta i zakon gašenja svetla da ne pokvarimo oči. I naša mačka, koja se noću potkradala u naš krevet, i njegov kikot. I njeno predenje.
I pun mesec. Baš kao večeras.
Nedostaje mi njeno glasno zevanje iz druge sobe i utišavanje nas, i hrkanje koje sledi kad utone u san.
I njeno obilaženje noću i teranje mačke... koja se nakon nove ture hrkanja mudro vraća u topli krevet.
Njena senka kad ujutru ustane i hoda na prstima da nas ne probudi. Njena ruka na mom čelu. I njegovom čelu.
Miris svežeg jutra. Sunce.
I ponovo postavljen, isti, stari sto, i jutarnje vesti na radiju i reč: zejtin i reči: igrajte se deco, ali nemojte daleko.
Sve mi nedostaje, a ništa od toga ne mogu da vratim, čak ni njen glas, jer danas je drugačiji. Skoro da ga više ne poznajem. Tu ženu više ne mogu vidim, ova druga... mi je potpuno strana. I daleka. I plaši me do suza. Čupala bih joj kosu da je dozovem pameti. Čupala bih i svoju, ali ništa ne pomaže.
Ni suze, ni molbe, ni pretnje, ni preklinjanja. Ništa.
Danas su naše linije zaćutale. Bojim se, zadugo... A zašto? Nikad mi neće biti jasno, taman da zavšrim još jedan fakultet, upišem još sto specijalizacija, rodim se još jednom i sve isto prođem.
Dugo ovo nisam rekla, al' mene je strah.
|