Saturday, April 17, 2010 -
Prljava sam. Fizički. Od autobusa, prašine, sunca, hodanja javljanja nepoznatim ljudima, koji iz nekog razloga misle da me znaju. I lep je osećaj iako prljav.
Danas sam nakon mnogo, mnogo vremena imala serviran ručak pred nosom, a da prstom nisam makla da se taj ručak zgotovi. Nisam nosila knjige da učim, ni lap top. Nisam skakala na svako mama, iako je dete bilo sa mnom. Nisam gledala ni televizor. Ni slušala radio. Pila sam kafu x 2 i neku čudnu vodu koja mi je prijala. I svi koji su bili tamo su me pitali: je l' ti treba nešto? Je l' ti hladno? Hoćeš još jedno jastuče? Je l' ti zgodno tu? Ja sam se samo smeškala, zahvaljivala i gnjezdila. Prihvatala čaše i šolje, tanjire i viljuške.
Gledala sam posle milion godina kako se loži stara pećka. Gledala sam i vatru kako pucketa, osetila miris drveta. Trave. Cveća. I nisam kijala niti su mi oči suzile. Samo mi je srce tuklo k'o u zaljubljene budale. Zaboravila sam osećaj zaljubljenosti u proleće i u život.
Sunčala sam se s mačkama na dvorištu, brala sam maslačke, poigrala se s decom iz nepoznate ulice. Gledali su moje dete i mene kao marsovce, ali nam je bilo lepo. Ponudili su nam svoje malo, buvljivo mače da ga ponesemo ako nam se sviđa. Nismo mogli jer mi je torba već bila puna svega i svačega, a bih. Princeza se zaplakala jer mače nema mamu, a ja sam baš fino mogla i njemu da budem kako što sam i njoj. Obećala sam joj kucu.
Kondukter je u onom pravcu izgledao kao odbegli sa reanimacije. Oko glave su mu letele vinske mušice. Nije mogao da mi odgovorio da li staju na glavnoj stanici, jer nije mogao da obavlja dve radnje u isto vreme: da održava ravnotežu i odgovara na pitanja.
Odgovorio mi je jedan stalni putnik na toj relaciji: da.
Kondukter u ovom pravcu je pevušio Šabana i naplatio mi staničnu uslugu iako nije bilo prave stanice, al' za pivce uvek dobro dođe i lak za kosu koju tri dugačke dlake drži čvrsto priljubljene za drugu stranu kockaste glave. I za još jedan pečat prsten. I kolonjsku na borovinu.
Moj grad je bio osvetljen svim mogućim svetlima. Duvao je vetar. Na stanici nas je čekao tata i izljubio kao da se nismo videli cirka mesec dana, a prošlo je tek osam sati. Tako smo zagrljeni kao Smogovci dolepršali do našeg gnjezdašca i jeli slatki i po malo suv sutlijaš, koji je tata od srca pripremio za nas, a mi ga od srca smazale.
Niko me nije tražio, jer svi bitni su znali da nisam tu.
I sve je nekako drugačije a isto....
Zaljubljena sam. Priznajem.
Nikad više neću reći "jebem ti život", jer imam samo ovaj i sram me bilo ako se ikad više požalim baš na ovakav kakav ja imam.
Greške iz prošlosti ne mogu da ispravim a i da mogu ne bih. Svaka je na svom mestu i s razlogom tu gde jeste.
Budućnost?
Držim je sa svih deset prstiju.
|