Wednesday, February 3, 2010 - D i m
Mislila je da će život provesti u jednoj maloj sobici, koja gleda na zeleno dvorište, pišući. Imala bi malu pisaću mašinu ( koju je nasledila od dede i na kojoj slovo g i h ne rade ). Mislila je da će njena sobica biti tiha, mračna i dosadna, kao i ona sama. Ali nije.
Umesto toga previše buke.
Mislila je da će pošto izda prvu knjigu upoznati muškarca svog života, koji voli slatko od dunja a nedeljom joj na pijaci kupuje cveće. Mislila je da će provesti život for ever and ever, i da će mu, pošto sasvim slučajno zatrudni, roditi sina koji će ličiti na njega.
Umesto toga, previše samoće.
"Jutros sam kod čika piljara kupila narandže i jabuke. Njegova se žena zove Jorgovanka i ima 'ladnu trajnu. Nosnice su joj duboke, gotovo da se naziru sinusi, a nokti su joj kockasti i kratki. Osmehuje se na petanest do dva i ne skriva negodovanje zbog neveštog flerta njenog čoveka. On je, nasuprot nje, brđanski simpatičan muškarac, koji izgledom potseća na šifonjer moje bake u kom smo držali odeću "za goste". Izmerio mi je narandže i jabuke i rek'o Jorgovanki: naplati Jorgovanka, a ona je vešto zaboravila da mi da račun. Rekla mi je kako lepo mirišem, međ' svim onim biljem i bosiljem, a šifonjer se šereCki osmehnuo i ubacio jednu veliku narandžu pride u moju kesu. Putem do kuće sam ćutala, jer nije bilo nikog s kim bih prozborila. Kod kuće isto. Jednom je i telefon zazvonio, al' je neka Gospođa pogrešila broj. Pre nego sam rekla "prijatno", spustila je slušalicu.Onda sam drugarici napisala email kako mi je dan potpuno sjeban i kako bi mi prijao stogodišnji odmor ili makar porodiljsko odsustvo bez trudnoće, a ona mi je odgovorila kako je sve to normalno, želeći da me ubedi da sam i ja normalna.
Volim ljude... ponekad, one koji me vole zbog mene same, ne zbog onog što imam da im dam... i što hoću da im dam, ali možda to za njih nije dobro. Nekad volim i sebe, ali samo ponekad... "
|