Kupatilo je hladno za 29. jun. Šta god dodirnem, izazove mi jezu niz kičmu i blago drhtanje ruku i vilice. Ogledalo je bledo a u njemu vidim odraz neke žene, čije sam se pojave godinama plašila i molila Boga da me „ta čaša obiđe... ako je moguće“. Ne pada mi na pamet da se šminkam. Dovoljno je što ne smrdim na prekjučerašnji znoj i što je napolju sunce, kakvo takvo ali sunce. Stan mi se čini usporen k'o usporena traka. Tišina mi para uši, zenice. Svaki se pokret čini besmislenim. Usput sklanjam stvari koje su već na svom mestu, premeštam ih. Sećam se nje... Bože, kako je samo sve to izgurala i preživela? Ja nekad mislim da nisam sposobna za to i da ja to ne mogu jer se plašim. Jebiga. Plašim se. Dlanovi su mokri i mrtvački hladni. Ljudi očekuju. Oni misle da ja mogu. Smeju se. Plaču preda mnom. Govore mi svoje najintimnije delove duše u nadi da ću ih sačuvati, prepraviti, popraviti i onda im sve to vratiti na meso. I ja to radim zdušno, kao da je svaki put poslednji.
Nervoza koja ne prestaje da mi naseljava želudac, polako dovodi do toga da mi se gadi gutljaj vode. Bljutavo je sve osim gorke kafe. Iz daleka čujem glasan smeh. Ne mogu da identifikujem pravac iz kog dolazi, ali znam: meni se neko podsmeva. Neko mi se ruga. Neko zbija neslane šale na račun mojih strahova, nestrpljenja. Žalost. To me sada grli. Žalost. Ne zbog sebe. Zbog drugog. Ja mrzim da plačem jer se plašim svojih suza ponekad. To je momenat kad se čini, da se sve otima kontroli i da sve ide u pizdumaterinu i da više nikad neće biti kao što je bilo. I nekad, dok se borim za dah pred spavanje, pomišljam na... ne.. ne.. ne daj Bože.
Kafa je pri kraju. Pri dnu.
Gledam u njena leđa i mantram molitvu, koju sam još kao dete smislila i skontala da fercera. Gotovo uvek.
Jedno je nekog nositi rečima... drugo je nositi ga na rukama. Polako prikljupam sva svoja znanja kao prljav veš i sklapam sliku. Ovo ide ovde, ovo je kraći put... do sutra ću znati. Ne paniči. Ne plaši se. Ja sam s tobom. Nikud ne idem... Nikud ne ideš? Ja te bre ne vidim! Nije dosta da te čujem, hoću da te vidim, da budem sigurna da nisi neka opscen po kojoj svi pljuju. Hoću da znam.
Ogledalo je muzgavo. Na njemu tragovi mog lika, i svih onih koji su se prethodno ogledali u njemu. Dlanom još više mrljam po njemu... nadam se: videću sebe. Umesto sebe, tamo vidim spodobu ljubičastih podočnjaka i pogleda zveri. Preplašene zveri.
Pustila sam sebi krv. Slučajno. Sasvim slučjano... a osetila olakšanje. Za kratko, bol se preslila u ruku. I nisam lizala svoju ranu. Pustila sam je da boli i krvari.
Dan je nemilosrdno spustio svoje kandže stvarnosti na moja ramena. Ja sam tu. Gde si ti?