Tuesday, March 23, 2010 -
Prolaze senke, ja im aplaudiram. Radujem se svakom uspehu. Danas sam čula sove. Nije bilo mnogo sunca. Padala je kiša.
Sedim u zadnjem redu i posmatram. Povremeno pridržim vrata, skupljam vodu od mokrih kišobrana. Na tavanici - senke. Na zidovima - senke.
Senke igraju. Smeju se . Plaču. Žale se. Kukaju. Ustaju i padaju. Oh gle: trudna senka? Jedna senka sedi i piše. Za Bazar. Mašem joj. Ne vidi me. Sad je važna i mnogo radi.
Nekad nekom pridržim kaput kad izlazi. I mahnem. Poželim srećan put. Vrata se zalupe a moje se reči gube. Nema eha. Ni odzdrava. Samo tišina i rad senki. Vredne su. Jedna senka upravo sadi cveće na terasi. Poliva ga pažljivo. Pored njenih nogu, migolji se mala senčica, slutim muška. Nešto joj pokazuje ručicom. Velika senka odmahuje rukom, i zatvara vrata terase.
Jednom Gospodinu ispada papir:"Gospodine, govorim mu, ispao Vam je papir!" Gleda me netremice:
- Nevažan je to papir, odgovara.
- Ah ništa onda.
Odlazi.
Podižem papir i bacam ga u smeće. Pre nego ga bacim, radoznalo šacujem. Spisak:
- 1kg zelenih delišes jabuka ( na pijaci i onda tri znaka ! ).
- ražani hleb
- plavi patlidžan
- uloške
Jedna senka se saplela i pala. Prišla sam i dala joj ruku da ustane. Otresla je prašinu s kolena i naravno: okrenula se i otišla. Ne žureći.
Sela sam na svoje mesto u zadnjem redu i zapalila cigaretu. Prilazi mi muškarac srednje visine, simpatičan, blagih crta lica, gotovo devojačkih:
- Nije Vam dobro to što pušite.
- Je l'? A što? Pitam naivno.
- Nije dobro za kožu.
Smejemo se.
U zadnjem redu smrdi na mokraću. Stolice su prljave. Ruke ni ne smem da spustim na naslon, tek lakat na iskrzanu ivicu.
Posmatram senke. Božice, kako samo lepo igraju. Stvarno su vredne divljenja. I gledanja. I svakog aplauza.
Senke su neuhvatljive, promenljive, pobegulje.
A od mene se očekuje da sedim i uvek budem tu. Kad zatreba - zlu ne trebalo. I ja sedim u tišini čekajući čudo. Da se desi.
Čujem korake iz daljine. Vrata se tiho otvaraju. Stariji Gospodin kome je ispao papir ulazi žurno:
- Što pobogu sedite u mraku. Upalite svetlo.
Gledam u čudu! Svetlo? Jebote! Svetlo!
- Da, da. U pravu ste.
Tražim prekidač.
Senke su nestale. Nema ih. Nema ni zadnjeg reda, ni prljavih stolica, niti smrdi na mokraću. Nema ni Gospodina....
Nikog, osim mene.
Znači, samo je to falilo? Da upalim svetlo?
|