Večito zagnjurena u njegov mirišljavi pazuh, svet sam posmatrala iz sasvim druge perspektive od one obične, prizemne i tako nemaštovite. Tamo, pod njegovom mišicom, opijena mirisom njegove kože i tog specifičnog, ali slatkog mirisa njegovog daha, sanjala sam najlepše. Za to kratko vreme bivstvovanja pod njegovim budnim okom, naslušala sam se najlepše muzike i bila inspirisana više nego ikad pre. I posle. Molio me da pišem, a onda je sav ozbiljan, nakon što napišem „veliko delo“, čitao moja spisanija bez trunke divljenja. Sve što je valjalo, odlagao je u stranu i govorio kako će od ove devojčice biti jednom... nešto.
Sačuvana od zla, od života koja si se duboko urezuje kao tuga u oči, umela sam i mogla sam da živim – život, za koji sam znala, da će pre ili kasnije splasnuti kao ispuvana guma na zelenom Rog biciklu. Iako svesna surove činjenice, ipak, nisam posustajala od toga da ga volim i uživam svaki kratki a opet, kao večnost dugački, momenat. Da ga udišem, osetim.
Nekad, kad se mrak sasvim grudvao nad našim licima i pretio da nas potpuno pokrije, molila sam ga da nikad ne ode i da se ovo nikad ne završi. Iako su obećanja bila prazna, a ja sve to znala, umirena njegovim glasom, tonula sam u meku posteljinu i puštala da me nose misli. Detinje, neiskvarene ali ne i nevine. Ono što sam ja nazivala ljubavlju moglo se komotno staviti u kutiju šibice, baciti i čekati da je Dunav proguta.
Čekala sam kad će osvanuti dan – jutro, koje ću pamtiti po pakovanju kofera, tonama olovne tišine i tog mutnila u njegovim očima. Ja sam stajala kao kameni stub, prekrštenih ruku i čekala da se sruši plafon ili se desi još nešto gore, pa da sve to bude tragično, kako i dolikuje. Ali ne, ništa se pompezno nije desilo. Stavio je svoju staru beretku na mestu gde mu je nekad rasla kosa, obukao je svoju maslinastu jašu i poljubio me u čelo. Ništa zbogom, zdravo, ćao. Doviđenja. Samo vrata koja, iako podmazana, škripe, i ja koja se otrže melanholiji sivog dana.
Najlepši osmeh na svetu je otišao. Imao je posla, preča posla. Realnost je nastupila u njegovom životu. U mom životu se desilo pisanje koje sam sama odlagala sa strane, daleko od gomile koju je on napravio, gomile koja je obećavala. Ni jedna priča više nije imala smisla, nije bila ni smešna ni žalosna. Samo prazna i sama.
Ono što ostaje za bivšim ljubavnicima podseća na groblje: plava četkica za zube, pena za brijanje, jedna crna čarapa i njegove kućne grubinke. Kožni prsluk i jedan dodir na obrazu. I samoća, koja nekad preti, kao zla, komunjarska učiteljica:“Videćeš ti kad dođeš u starije razrede! Sve će ti se ovo neučenje vratiti!“