Sunday, February 8, 2009 - Ana i njen tirkizni kaput
Ana je nosila tirkizni kaputić svake zime, svezan oko struka onim šivenim kaišem. Kopču za kaiš nije koristila, jer joj je onda kaiš bio velik. Klam'ćo je.
Ana je svaki dan ustajala oko petice, umivala se i mackala, a potom pila prvu jutarnju kafu, crnu, brez imalo šećera, sa gustim kajmakom od gore. Njena mater, opaka žena, govorila je, da je kafa bez pene kao voda od očevih čarapa kad se vrati s građevine.
Ana je živela sama. Njen prozor je gledao na reku, koja se s njenog prozora činila tako blizu. A nije bila blizu. Ni malo. Pošto popije kafu, Ana je odlazila na posao. Pažljivo je zaključavala vrata, a kod lifta se uvek pitala da li je zaključala ili joj se samo učinilo.
Ana je imala sitne pegice po nosu ( koje je skrivala Shiseido korektorom koji je kupila kod Jele na rate ), izražene i pune usne i neke čudne, šućmuraste oči. U levom oku je imala dve tačkice. Kad je išla u OŠ, drugari tatatatirci su je zezali da su je muve usrale na oko.
Sve te dečije frustracije je prerasla kad su joj narasle sise, jer je onda akcenat sa levog oka, sišao južno, na njih.
Ana se svaki dan vraćala kući. Lagano. Uživala je u vremenu ( ili nevremenu ) i nikad nije žurila, jer nije imala kud. Uvek joj je laknjavalo kad gurne ključ u bravu ( naglasak na gurne ) jer se svaki put uverila da je ipak zaključala. Jutros.
To kobno popodne, Ana je odlučila da preskoči ručak, jer je kasno doručkovala burek s mesom koji je kupila kod makedonca u Dunavskoj ( iako pravi makedonac iz ove ulice dugo nije imao burek s mesom ). Ušla je u svoju skučenu kuhinjicu narandžaste boje. Otvorila je viseći element ( s naglaskom na viseći ), izvadila srebrnkastu džezvu, odmerila jednu ljubačstu šolju vode i stavila da uzavri. Kad je čula da voda već počinje da ključa na "riblje oči", otvorila je drugi viseći i izvadila kutiju braon boje na kojoj je pisalo ( a piše još uvek ) "Donkafa". Samozadovoljno je otvorila kutiju očekujući jak miris mlevene kafe.
U tom momentu, dok je spuštala svoje šućmuraste oči na kutiju, shvatila je, da je, jebote, ostala bez kafe. Senka tuge se spustila na njene oči pa i južnije. Odjednom je izgledala kao starica koja nije stigla na red u socijalnom da overi knjižicu. Pogurena, kršila je ruke i nosila se mišlju da pozajmi kafu od komšinice, ali nije bila sigurna da li ova ima Aromu grand ili Donkafu, a nije htela da razikiju. Onako slomljena, navukla je svoj tirkizni kaput, zgrabila stari novčanik iz kog su ispadale vizitke i potrčala dole u radnju.
Dok je čekala lift, shvatila je da lift neće stići jer se zaglavio. Počela je neutešno da plače. Skljokala se na hladni beton i počela da jeca. Tu je naišao komšija Mića, udovac inače i ponudio joj kafu, jer on pije samo Donkafu. Ako nema Donkafe, on neće ni jednu drugu.
Ana i Mića su živeli dugo i sretno u kuli na Buleveru Cara Lazara, 8 sprat, stan 56. Na vratima piše: Mića i Ana i njihovo četvEro dece.
Čiča miča.
Jbt što je dosadna ova nedelja. Čudo jedno.
P.S Ne pijem ni jednu od gore navedenih kafa. Just for the record.
|