Thursday, November 13, 2008 - I told you, i was a trouble...
Ne volem da budem budna u ova doba, naročito ne kad znam šta me sutra čeka, a jedan, vrlo nesiguran dan je zamnom. U stvari, još uvek mi je za petama.
Razmišljala sam danas. Puno. U jednom momentu sam bila dokona. U glavi mi je išla pesma od Amy WinehouseIlovecocaine "You know Iam no good". Dok sm nogom škripala po podu u ritma koji mi je dobovao po mozgu, gledala sam na ulicu.
Ja ne volim zimu. Nikad je nisam volela. Tona odeće. Rukavice i kape. Crveni nosevi. Još crvenije uši. Oštar vazduh. Severac koji nosi žilete. Maslinasti Dunav i ogoljeno drveće.
Ovu zimu ću voleti. Već je volim. Radujem se marami koju ću nositi umesto kape! Totalno luda marama. Radujem se rukavicama bez pristiju ( to je valjda neki inat hladnoći ), crnom kaputu. Radujem se pečenom kestenju, prljavim prstima i besomučnom grickanja istog. Radujem se okićenoj Zmaj Jovinoj i Dunavskoj, fensi cicama koje će reklamirati bubrege i na minusu. Radujem se ulici Laze Telečkog i blještavila u njo, sasvim alternativnog i drugačijeg.
Jedva čekam hladan obraz o hladan obraz. Obožavam da stišćem nečiju hladnu ruku dok nokti ne pobele od stiska. Obožavama pomešan miris parfema, duvana i smoga. U kosi. Na licu. Na vratu. Želim prstima da pređem preko čela na mestu gde je vunena kap ostavila otiske u vidu rebaraca. Radijatorskih.
Želim najveću jelku na svetu na sred moje i Pčelicine dnevne sobe i puno šuškavih ukrasa. Želim poklon za Novu Godinu i želim da se napijem. Vodkom. Kod kuće. Da me niko ne gleda kako pravim budalu od sebe, osim onih koji to već dobro znaju da ja jesam. Najveća.
Plakaću kad padne prvi sneg. Mahaću mu s terase.
Ješćemo domaći sir, šunku i ajvar. Kisele paprike iz čiste tegle sa celofanom i crvenom dunst gumicom.
Ovu ću zimu da iskoristim maksimalno. Uživaću. Obećavam.
Ne. Živeću. Punim plućima.
Jbt: ja volim da živim. I had no idea!