<?xml version="1.0" encoding="windows-1250"?>
<rss version="2.0">
<channel>
<title>unspoken...</title>
<description>....</description>
<link>https://www.blogoye.me/whispers/</link>
<language>sr</language>
<lastBuildDate>Tue, 21 Jul 2026 19:47:11 +0200</lastBuildDate>
<generator>BlogOye!</generator>

    <item>
    <title>...</title>
    <description>Ne zelim da se vratim jer vise ne umem da se onako isto smejem. Boleo bi moj povratak, vetrovi su zaboravili moj miris prvih hrizantema i oduvali bi me. Moja suza, sada je veca od oka...

U meni place prolece, cutim, pretrazujem svaki kutak u secanju. Ne mogu svega da se setim, a mnogo toga zelim da zaboravim. I ne mogu sve iz pocetka! Nisam vise ista, neke druge kise stanuju u mojim bojama, neki drugi cvetovi su u mojim recima. Kraj vec odavno poznajem i sve brojeve, sva obecanja, prazne reci, suze i smeh, sve, bas sve to odavno poznajem. Ali vise nista nema znacaja. I nema nas u tudjim ocima, vise se niko i ne seca, niko ne pamti dve skitnice koje zive od danas do sutra. Nikome i nismo bile potrebne, samo bi nas ponekad okrznuli pogledom, plaseci se da sa nas ne preuzmu parce greha. Nece nam suditi. Taj deo naseg neba njima nije potreban. Mada vise nije ni meni. Vise ne zelim ni da se secam. Mi smo proslost, shvati...mi smo izgubile sve, nepovratno. I vise se nemamo cemu&amp;nbsp; nadati. Mi smo kao stari crno-beli filmovi, previse drame, suza, premalo reci... Pogledi koje vise niko ne razume. Cak ni ja. Reci, zar ti je takva komedija potrebna u zivotu? Zar ti nije bilo dosta lutanja i trazenja, skrivanja i ponizavanja? Zar vredi truda traziti tu mrvu nade za nas? Ne smem ni da se okrecem unatrag, jer ce me sustici prokletstvo! I ne smem ti vise verovati da ne bih izneverila sebe. Izbledeli su nasi likovi, zastarele su nase pesme. Vise mi srce ne zatreperi kad te neko spomene. Vise ne razumem cvrkut nocnih slavuja... Ne prepoznajem tvoj hod, zvuk tvojih koraka vise nije muzika za mene. Nisam vise usamljena kada nisi tu...i nemam vise zelju ni da se secam. Zarobila sam svoju ljubav u carobnom staklenom zvonu i ostavila je da uvene. I nece mi biti zao. I dalje ces biti blazirani lik u mojim pricama, i dalje cu te ponekad spominjati, i dalje cu, samo na izgled, biti ona stara... Necu zapamtiti brojeve telefona, necu ici na nasa mesta... I necu se pokajati, necu se osvrtati... nikada...</description>
    <pubDate>Tue, 17 Feb 2009 04:12:00 +0100</pubDate>
    <link>https://www.blogoye.me/whispers/58446/</link>
    </item>
    
</channel>
</rss>