dalmatinska vina i dalmatinsko vinogorje sa turističkim obeležjima dalmatinskog kraja https://www.blogoye.me/dalmatinskavina/ sr Sun, 08 Nov 2026 08:24:39 +0100 BlogOye!     Kaštelanski Crljenak je stara, gotovo zaboravljena hrvatska sorta koja u posljednje vrijeme zaokuplja domaću i stranu vinogradarsku javnost. Naime, utvrđeno je da Kaštelanski Crljenak i američka sorta Zinfandel imaju identičan genetski profil, odnosno da se radi o istoj sorti vina što je pomoglo u rješavanju misterija njezina podrijetla. Ta je sorta, pod imenom Zinfandel, u ranim dvadesetim godinama 19. stoljeća iz Carskog državnog rasadnika u Beču (u kojem su se nalazile brojne sorte tadašnje monarhije) prenesena u SAD, točnije na Long Island. Na sjeveroistoku zemlje je vrlo brzo postala cjenjena sorta i to najprije kao zobatica dok je u hladnijim područjima uzgajana i unutar staklenika. Tridesetak godina kasnije prenesena je u Kaliforniju u kojoj se vrlo brzo proširila i to posebno za vrijeme tzv. Zlatne groznice. Osamdesetih godina 19. stoljeća dobiva status najrasprostranjenije sorte u Americi. Popularnost Zinfandela, prvenstveno u Americi traje i danas. Zauzima preko 23% ukupne površine vinograda a uzgaja ga više od 200 proizvođača. U SAD-u je vrlo cijenjen kao sorta od koje se dobivaju jaka i puna, intenzivno obojena vina. U usporedbi s nekim drugim crnim sortama, njegova su vina mekana i pitka, s izraženom sortnom aromom koja varira od diskretnih cvjetnih pa do snažnih voćnih mirisa. Kakvoća i karakter vina umnogome ovise o području uzgoja, starosti nasada i tehnologiji koja se primjenjuje. Poznato je i rose vino ove sorte, tzv. White Zinfandel, koji je dugo vremena bio na vrhu popularnosti među američkim vinima. Iz godine u godinu širio se krug njegovih poklonika pa je 1991. osniovana udruga proizvođača i ljubitelja Zinfandela (Zinfandel Advocates and Producers – ZAP) čiji je cilj bila promocija te sorte i samog vina, te potpora stručnim i znanstvenim istraživanjima ove sorte. Mnoga istraživanja vezana uz ovu sortu bavila su se njezinim podrijetlom koje je, obzirom da je bilo nepoznanica, od samih početaka uzgoja budilo veliki interes. Iako je bilo poznato da je zajedno sa ostalim sortama plemenite loze (Vitis vinifera L.) donesena iz Europe, zbog položaja kojeg zauzima u američkoj kulturi i povijesti smatralo je se čak i američkom sortom i vinom (America\' s vine and wine). Prvo otkriće vezano uz podrijetlo seže u daleku 1967. godinu. Te je godine prof. Austin Goheen sa Sveučilišta u Davisu, Kalifornija (University of California, Davis) u Italiji kušao različite sorte vina i uočio sortu naziva Primitivo koja ga je podsjetila na Zinfandel. Komparativnim istraživanjima došlo se do zaključka da bi Zinfandel i Primitivo zaista mogli pripadati istoj sorti. Konačnu potvrdu ovoj teoriji dala je prof. Carole Meredith sa Sveučilišta u Davisu koja je pomoću tzv. DNA – fingerprintinga dokazala njihovu genetičku identičnost. Međutim, kako se Primitivo u Italiji uzgaja relativno kratko, kraće nego Zinfandel u Americi, a ako je vjerovati nekim dokumentima da je Primitivo u talijansku pokrajinu Puglia donesen s istočne obale Jadrana, pitanje podrijetla ostalo je i dalje otvoreno. Time je hrvatska obala postala interesantna kao moguća domovina ove sorte. Zbog morfološke sličnosti sa Primitivom odnosno Zinfandelom, prije dvadesetak godina počeo se spominjati i Plavac mali kao mogući treći sinonim za istu sortu a s vremenom je ova pretpostavka okupljala sve više istomišljenika. Kako bi mogla nastaviti svoj istraživački rad na podrijetlu Zinfandela, prof. Meredith je uz pomoć nekih američkih proizvođača (među kojima i Miljenka Grgića, poznatog američkog vinara hrvatskog podrijetla) i suradnika s Agronomskog fakulteta Sveučilišta u Zagrebu (Ivana Pejića, Edija Maletića, Jasminke Karoglan Kontić i Nikole Miroševića) obišla Dalmaciju i na različitim lokacijama prikupila preko 150 uzoraka Plavca malog. Rezultati su pokazali da su Zinfandel i Plavac mali dvije različite sorte ali da su genetički vrlo bliske. Odnosno, zaključilo se da je Zinfandel jedan od „roditelja“ Plavca malog. Potaknuti ovim otkrićem hrvatski znanstvenici Maletić i Pejić su nastavili potragu tijekom koje je otkriven i drugi „roditelj“ Plavca malog – Dobričić, stara sorta s otoka Šolte. Time je područje traženja suženo na Šoltu, Brač, Čiovo i srednjodalmatinsko priobalje. Među brojnim prikupljenim uzorcima našao se i uzorak sorte kaštelanski Crljenak, uzet prema preporuci dipl. ing. Ante Vuletina iz vinograda Ivice Radunića u Kaštel Novom. Analiza je pokazala identičan genetski profil kaštelanskog Crljenka i Zinfandela čime je napokon razriješen misterij podrijetla najpopularnije sorte u Americi. Dodatni dokaz hrvatskom podrijetlu ove sorte pruža otkriće o bliskoj rodbinskoj vezi mnogih drugih hrvatskih autohtonih sorti i Zinfandela / Primitiva / kaštelanskog Crljenka..   Thu, 22 May 2008 19:20:00 +0200 https://www.blogoye.me/dalmatinskavina/42466/ ZAGREB WINE GOURMET FESTIVAL MUZEJ MIMARA, Zagreb, Hrvatska 7. i 8. ožujak 2008. "Veliki događaj u velikom ambijentu". Tako je prvi ZAGREB WINE GOURMET FESTIVAL, koji se održao 7. i 8. ožujka 2008., u elegantom prostoru Muzeja Mimara, opisala talijanska novinarka magazina "Il Sommelier", koja je pratila tu ekskluzivnu manifestaciju. Doista, u srcu Zagreba, okupilo se devedesetak hrvatskih i inozemnih proizvođača vina i delicija vrhunske kvalitete, a više od 2500 ljudi posjetilo je u dva dana tu jedinstvenu izložbu suvremene kulture življenja, koja enologiju i gastronomiju svrstava među najviše domete ljudske kreativnosti. Bila je to izuzetna prilika za poslovne kontakte, upoznavanje i razmjenu iskustava između razvijenih svjetskih tržišta, poput Italije, koja je ove godine bila zemlja gost, i novog, uzletnog hrvatskog tržišta, te susret za sve profesionalce (proizvođače, distributere, hotelijere, ugostitelje...), ali i za ljubitelje eno-gastronomije, koji su imali priliku upoznati vrhunske proizvode, kušati probrana vina i degustirati kulinarska remek-djela vodećih chefova današnjice. Za festival je akreditirano 40-ak domaćih i inozemnih novinara, te 4 tv-ekipe. Veliki uspjeh prvog ZAGREB WINE GOURMET FESTIVALA potvrdio je da Zagrebu treba prestižna vinska manifestacija, poput onih koje imaju zemlje sa stoljetnim vinogradarskim ugledom, ali i to da glavni grad Hrvatske ima sve uvjete da postane važno središte enološke i gastronomske kulture u ovom dijelu Europe. Stoga će ZAGREB WINE GOURMET FESTIVAL postati tradicionalna manifestacija, uvrštena u međunarodni kalendar vrhunskih vinskih dogadjanja. Thu, 22 May 2008 19:09:00 +0200 https://www.blogoye.me/dalmatinskavina/42464/ Babić Autohtona, dalmatinska, crna, vinska sorta. Vino je modrocrvene boje puno i pitko s izraženom orginalnošću. Alkohol varira od 11,5 -13 vol. %. na tržištu se pojavljuje kao kvalitetno i čuveno vino. Bogdanuša Sorta bijelog grožđa, bujnog rasta i redoite rodnosti. Nahviše se uzgaja na Hvaru. Zlatnožute je boje s razinom alkohola oko 12 vol.%. Bogdanuša pomiješana sa sortama Maraština i Trbuljan zaštićeno je kao kvalitetno i na tržištu poznato kao Kaštelet. Cabernet sauvignon Jedna od najpoznatijih crnih, vinskih sorta koja je u naša vinogorja (Istra, Poreština, Pazinština) prenijeta iz Francuske (Bodeaux). Vino je rubinskocrvene boje, primjereno alkoholno, puno, skladna okusa s znakovitim bukeom. Cabernet Franc Autohtona, francuska, vinska sorta crnog grožđa. U RH se preporuča i uzgaja u mnogim kontinentalnim i mediteranskim vinogorjima. Rjeđe se prerađuje odvojeno češće zajedno sa Cab. Savignonom Zaštićeno, kvalitetno vino. Chardonnay Francuska, vinska sorta, bijelog grožđa, odlična osnova za proizvodnju pjenušca. Nastaje vino visoke kakvoće alkohola oko 12 vol. % (ovisno iz kojeg je kraja) vrlo mirisne i ugodne arome. Crljenak Autohtono crno dalmatinsko groždje koje se u Hrvatskoj više ne uzgaja, ali koje je svjetski slavno jer je riječ ustvari o kalifornijskom zinfandelu. Debit Bijela sorta raširena u srednjoj Dalmaciji, porijeklom iz Italije. Graševina Najzastupljenija vinska sorta bijelog grožđa. Ugodna, vinska aroma, zelenkasto-žuta boja te svjež i skladan okus. Veliki broj Graševina proglašen je čuvenim vinom (kutjevačka, iločka) još kvalitetnijim vinom (moslovačka) i stolnim vinom (pod drugim imenom npr. Klikun bijeli) Grk Bijelo autohtono grožde s Korčule koje bi moglo davati velika vina: za sada je jedini ozbiljniji proizvodjač Branimir Cebalo iz Lumbarde. Hrvatica Usprkos nazivu, to je crno grožde rasprostranjeno i u Italiji. Svojedobno se u Umagu od hrvatice proizvodio vrlo popularni, istoimeni rose. Istarska malvazija Autohtona, istarska sorta bijelog grožđa. Vino je slamnatožute do zlatnožute boje. Srednje do jako alkoholno (11,5-13,5 vol.%), suho, blage kiseline, diskretno aromatično. Sortni miris tipične malvazije podsjeća na miris bagremova cvijeta. Nacjenenija je bujska, zatim motovunska, rovinjska i porečka. Registrirana je kao kvalitetna. Marantina Bijela sorta koja je vjerojatno stigla iz Italije, uzgaja se na dalmatinskim otocima, i vrlo često ulazi u mješavine za prošek. Merlot Crna sorta koja se podjednako uspješno uzgaja u južnim i sjevernim vinorodnim područjima. Bogat alkoholom (oko 12,5) i kiselinama (ukupnih oko g g/e) rubinsko crvene boje, arome šumske maline. U Hrvatskoj zaštićen kao čuveno (porečki) i kvalitetni (Buje, Poreč, Rovinj, Ilok). Momjanski muškat Muškat je naziv za mnoge sorte od kojih neke međusbno nisu srodne, ali imaju izraženu muškatnu aromu. Postoji bijeli, žuti i ruža. Najpoznatiji je Momjanski žuti muškat. Muškat se prema rajonizaciji vinogradskih područja u Hrvatskoj preporučena sorta samo u nekim vinogorjima podrajona Istra - Hrvatsko primorje. Bijeli pinot Cjenjena sorta bijelog grožđa ugodne arome i bukea. Preporučena sorta za kontinentalnu Hrvatsku i Istru. Sivi pinot Vinska sorta bijelog grožđa (mutant Pinota crnog) u hrvatskim vinogorjima nije preporučena, samo dopuštena. Zaštićeno kao kvalitetno vino u porečkom i kutjevačkom vinogorju. Crni pinot Crna vinska sorta, najčešće granatno crvena do ljubičasto- tamnocrvena, ali važno je znati da se u Francuskoj iz ove sorte proizvede i bijelo vino koje je osnova za šampanjac. Preporučena sorta za istarsko i kutjevačko vinogorje. Sadržaj alkohola kreće se od 11,5 - 12 % vol. Često pripada grupi polusuhih vina zbog visokog sladora (8 g/l). Plavac mali Najrasprostranjenija sorta u svim vinogorjima podrajona srednje i južne Dalmacije s otocima. Najbolji plavci nastaju na položajima Dingač i Postup. To su zaštićena, hrvatska, autohtona vina. Jaka alkoholiziranost (od 12 do 13,5 vol. %) više ili manje trpkasta i gorkasta vina. Boja je tamnoljubičasta crena s modrim refleksima, sortna aroma nenaglašena, diskretna i ugodna. Pošip Sorta bijelog grožđa sa visokim sladorom pa služi i za proizvodnju Prošeka (desertno vino) najviše je zastupljena na otoku Korčula, zaštićena i proglašena čuvenim. Zlatno žuto, jaka alkoholiziranost (oko 13 vol. %), skladna kiselost, izražena aroma i osebujan okus. Rizling Najpoznatija sorta bijelog grožđa. uzgaja se u podrajonima u Moslavini, Slavoniji, Plešivici. Rizvanac Rizvanac je hrvatski naziv za thurgau-mullerm, visokorodni križanac rizlinga i silvanca. Sauvignon blanc Rasprostranjena bijela sorta podrijetlom iz Francuske. Prepoznatljiv je po mirisu pokošene cvjetne livade i po specifičnom, gorkastom okusu. Uzgaja se najviše u kontinentalnim vinogorjima, poznat  i kao Muškatni silvanac. Škrlet Autohtono bijelo grožđe iz Moslavine, koje posljednjih godina na lokalnoj razini ulazi u modu. Teran Sinonim za teran je Refošk. Uzgaja se jedino u Istri, Italiji i Sloveniji. Terra (zemlja), po čemu je i dobio ime znači da je dosta teško vino sa izraženim kiselinama i aromom prozračnog tla. Evidentiran je kao kvalitetno vino. Traminac Postoji crveni i bijeli (tj. mirisavi). Mirisavi ima specifičnu aromu koja upućuje na vezu sa Muškatom ottonelom. uzgaja se isključivo u Slavoniji, Podunavlju, Plešivici i Moslavini. Vugava Najpoznatija viška vinska sorta bijelog grožđa. Ima oko 12,5 - 14 vol.% alkohola. Lagana je i kiselkasta. Zelenac Bijelo grožde, pomalo zaboravljeno. Zweigelt Vinska sorta uzgojena križanjem Frankovke i Lovrijenca. Preporučuje se za kontinentalna vinorodna područja. Žlahtina Vinska sorta bijelog grožđa, autohtona sorta vinodolskog i krčkog vinogorja. Žlahtno - znači plemenito po čemu je dobila ime. Boja je slamnato do zlatno-žuta, skladan okus i karakteristična aroma. Uvrštena je u kategoriju kvalitetnih vina. Tue, 25 Mar 2008 22:16:00 +0100 https://www.blogoye.me/dalmatinskavina/38277/   ODRŽANO OCJENJIVANJE KAŠTELANSKIH VINA U subotu,16.2.2008. u dvorcu Vitturi održano je ocjenjivanje kaštelanskih vina. Predan je sveukupno 51 uzorak vina. Laboratorijskom analizom odbačeno je 5 uzoraka zbog odstupanja nekih od parametara u vinu. Tokom same degustacije odbačena su i 2 uzorka zbog defektnog mirisa. Komisiju su činili sljedeći članovi: Mr.sc. Goran Zdunić, dipl.ing. Institut za jadranske kulture, Dr.sc. Irena Budić - Leto, dipl.ing. Institut za jadranske kulture, Stipe Ivić, dipl.ing. Institut za jadranske kulture, Nikša Zglav, dipl.ing. Zlatan otok d.o.o. Hvar, Davor Mitrović, dipl.ing. Zlatan otok d.o.o. Hvar, Srećko Roki, dipl.ing. PZ Podšpilje Vis Proglašenje nagrađenih vina, kao i ukupnog pobjednika 5. večeri kaštelanskih vina održat će se 2.3.2008. u nedjelju, u prostoru PZ Kaštelacoop (zadruga) u Kaštel Starome u 20 sati navečer. Organizatori 5. večeri kaštelanskih vina su PZ Kaštelacoop i Društvo za očuvanje kulturne i prirodne baštine "Bijaći". Tue, 25 Mar 2008 21:04:00 +0100 https://www.blogoye.me/dalmatinskavina/38263/ Otkriće da je čuveno vino zinfandel pretka našlo u kaštelanskom crljenku već je obišlo svijet, no priča o tome odnedavno je postala još zanimljivija: davno presovani list loze mogao bi potvrditi pretpostavke da je zinfandelov predak vino tribidrag koje su pili i Marko Marulić, Petar Hektorović, Hanibal Lucić i Matija Ivanić. Prva DNK analiza nije uspjela, no uvjerenje znanstvenika da se radi o identičnoj lozi trebao bi potvrditi novi, složeniji i skuplji postupak Piše: Meri ŠILOVIĆ Snimke: Vojko Bašić Joško ŠUPIĆ Jedan dragocjeni komadić, među papirima sačuvanog, suhog lista vinove loze mogao bi postati krucijalan dokaz da Amerikanci već desetljećima najviše vole upravo ono vino kakvo su pili Marko Marulić, Petar Hektorović, Hanibal Lucić i Matija Ivanić. Komadić suhog lista tribidraga, sorte koja je stoljećima kraljevala dalmatinskim vinogradima, a onda početkom prošlog stoljeća definitivno ih njih nestala, znanstvenici pažljivo proučavaju. Prve DNK analize nisu uspjele, ali se posao nastavlja. O čemu je zapravo riječ? Kako smo već pisali, interesantna priča o najobljubljenijem američkom vinu zinfandelu kotrlja se sada već stoljećima daleko u povijest. Enigma podrijetla zinfandela bila je dugo najveća tajna u vinarskom svijetu uopće, to je bila jedina sorta od svih koje danas postoje u SAD-u za koju ni Amerikanci, niti itko drugi nisu znali od kuda je u Ameriku došla. K tome Amerikanci su na sortu zinfandel izuzetno ponosni jer je to jedina crna sorta koja je svjetsku slavu stekla tek nakon što je došla na američko tlo. Tajnu podrijetla zinfandela su, već svi znaju, prije nekoliko godina odgonetnuli profesori sa zagrebačkog Agronomskog fakulteta dr. Ivan Pejić, dr. Edi Maletić i dr. Jasna Kontić-Karoglan zajedno sa čuvenom genetičarkom Caroll Meredith sa kalifornijskog Davis sveučilišta. Utvrdili su da je zinfandel zapravo Dalmatinac. DNK analizom potvrđeno je da je ta američka sorta identična sorti kaštelanski crljenak koja i danas postoji u starim kaštelanskim vinogradima. Dragocjeni listak Otkriće je izazvalo veliku pozornost u svijetu, a od prije nekoliko mjeseci priča je postala još zanimljivija. Naime nakon što su hrvatski znanstvenici utvrdili da je zinfandel zapravo kaštelanski crljenak, a potom u vinogradu iznad Omiša pronašli lozu identičnu zinfandelu, odnosno crljenku, koja je na tom prostoru bila poznata pod imenom pribidrag, naišli su na internetu na tekst splitskog povjesničara umjetnosti Ambroza Tudora, objavljenog u časopisu Zarez, u kome on spominje tribidrag, sortu vinove loze koja se uzgajala na dalmatinskim otocima još u renesansi i prije. Vino baš od grožđa tribidraga je, recimo, obitelj Marka Marulića kao izuzetno cijenjeno vino prodavala u Veneciji. Zbog sličnosti imena tribidrag znanstvenici su pretpostavili da bi ta sorta mogla biti onaj omiški pribidrag, za koji je već sto posto sigurno da je zapravo današnji američki zinfandel, odnosno kaštelanski crljenak. Ali zar je zaista moguće da je najdraže američko vino isto ono koje je proizvodila obitelj Marka Marulića? Kako provjeriti tu tezu kad tribidraga u otočnim vinogradima više nema? Znanstvenici su se oduševili otkrivši da postoji makar jedan njegov trag na kome se teorija može definitivno provjeriti: zaboravljeni herbarij Stjepana Bulića, oca dalmatinske ampelografije. Herbarij i dan-danas u Prirodoslovnom muzeju u Splitu čuva listove tribidraga, kao i svih ostalih autohtonih sorti koje je Stjepan Bulić početkom 20. stoljeća prikupio po Dalmaciji. Prije nekoliko mjeseci, ravnatelj Prirodoslovnog muzeja Nediljko Žervnja dopustio je ekipi znanstvenika da uzmu mali uzorak lista tribidraga. Uzorak je potom poslan na DNK analizu kako bi se definitivno potvrdilo da su američki zinfandel, odnosno kaštelanski crljenak, i dalmatinski renesansni tribidrag iste sorte. DNK iz herbarija Ovih dana stigla je vijest da prva najjednostavnija DNK-analiza iz majušnog komada lista tribidraga iz Bulićeva herbarija nije uspjela. Genetičar prof. dr. Ivan Pejić sa zagrebačkog Agronomskog fakulteta kaže: - Do ovog trenutka još nije uspjela genetička identifikacija iz lista tribidraga. To tkivo je staro više od 80 godina i dosta je degradirano. Stoga ćemo morati provjeru napraviti na drugi način. Naime ta DNK iz djelića lista tribidraga iz herbarija je vjerojatno izmrvljena u puno malih komada koje ćemo morati sekvencionirati, dakle očitati kroz puno malih komada. To je međutim malo složeniji i skuplji postupak nego ovaj dosadašnji. Provjeru smo do sada pokušali najprije napraviti u našem laboratoriju na fakultetu, a potom i u laboratorijima Sveučilišta u Beču, gdje ćemo vjerojatno i nastaviti s pokušajem. Prof.dr.Pejić veli da se i bez DNK analize, već sad može reći da su zinfandel, kaštelanski crljenak, pribidrag i tribidrag iste sorte: “Velika vjerojatnost prozilazi iz sličnosti imena pribidrag i tribidrag, a pribidrag već provjereno jest zinfandel ili crljenak. Drugo: oblik lista tribidraga i zinfandela je vrlo sličan pa dakle na temelju sličnosti lista i imena s velikom vjerojatnošću pretpostavljamo da je riječ o istoj sorti.” Ambroz Tudor, povjesničar umjetnosti iz Konzervatorskog odjela Uprave za zaštitu kulturne baštine u Splitu je na priču o tribidragu došao usput, istražujući gospodarsku stranu života Hanibala Lucića, Petra Hektorovića, obitelji Matije Ivanića,... I sam fasciniran ovom pričom veli: Kraljevski ugled - Loza od koje se proizvodi čuveno kalifornijsko vino zinfandel ima hrvatsko podrijetlo, međutim ne bilo kakvo podrijetlo, a pogotovo ne kao nekakav nativ wild vine, kako se može pronaći na nekim stranicama interneta. Stoljećima prije negoli je postala krunska sorta Kalifornije, i općenito američkog vinogradarstva, zinfandel je pod drevnim hrvatskim imenom tribidrag imao kraljevski ugled i značaj na obalama Jadrana. Dapače, početkom 17. stoljeća ući će u tadašnju učenu prozu kao pojam za kvalitetu općenito. Veli da je povijesno postojanje ovog vina u Hrvatskoj poznato tek odnedavno. Zabilježeno je tek u nekoliko fusnota kao kulturna zanimljivost, pretežno u radovima iz povijesti umjetnosti i književnosti. - Tako 1966. Ambroz Kapor nalazi zemljišnu česticu s posađenim tribidragom u popisu imanja Ludovika Žilkovića u Lumbardi na Korčuli iz sredine 16. stoljeća, ali mu nije poznato značenje imena. Krajem šezdesetih godina Cvito Fisković je zabilježio vijest o zibidragu u podrumu Hanibala Lucića. Pišući o Marku Maruliću u Veneciji Joško Belamarić je 1995. godine zabilježio da su Marulići krajem 15. stoljeća prodavali u Veneciji vina hrvatskog imena: bilza i tibi drag, dok je Nikša Petrić 1998. godine u radu o hvarskom pjesniku Katarinu, vjerojatno Gazaroviću, kojem je Marko Marulić uputio pohvalnu pjesmu na samom početku 16. stoljeća, povezao Belamarićevu bilješku s ranijim spomenima te zaključio da se moralo raditi o uglednom renesansnom vinu - kaže Ambroz Tudor. Koliko je daleko u povijesti moguće potvrditi postojanje tribidraga odnosno zinfandela u Dalmaciji? Tudor veli da najranije vijesti o prodaji vina tribidrag potječu iz Venecije s kraja 15. stoljeća: Ivanićeva grebja - Dokumenti ga bilježe kao tibi drag, a podatak je konkretno vezan uz trgovačke poslove obitelji Marulić, samo jedne od desetaka i desetaka dalmatinskih vlastelinskih obitelji koje su u Veneciji na veliko prodavale vino, te stoga valja pretpostaviti da se na brodovima usidrenim uz Rivu degli Schiavoni tribidrag prodavao i među robom drugih dalmatinskih vlastelina. Mletački dokumenti poznaju i vino Schiavon, očito istočnojadranskog podrijetla koje je na hrvatskim obalama zasigurno imalo drugačije ime: moguće je i tribidrag. Njegovo postojanje, u nešto izmijenjenom obliku imena, potvrđuje ugovor iz 1529. godine prema kojem Hanibal Lucić prodaje Ivani Skandarbeg svoje “dobro vino zibidrago iz konobe u Kutu na Visu”. Trag tribidraga Ambroz Tudor je našao i istražujući poslove buntovnika Matije Ivanića: “Godine 1518. čuveni Matija Ivanić, vođa pučke pobune, dijeli nasljeđenu očevinu sa svojim bratom Nikolom. Matiju, koji je u progonstvo, zastupa supruga Katarina, rođena Šilović. Rečena braća dijele imovinu isključivo na području Starigradskog polja, te nekretnine u Vrbanju, Vrboskoj i Starom Gradu. Jedna od grebji Ivanićevih pored Vrbanja nosi ime Tribridrag Dulčićevih, Tribidragho de dulcich. Očito se radi o toponimu koji je nastao prema posađenoj kulturi, a čestica je prije vlasništva Ivanića bila u vlasništvu obitelji Dulčić. Treba zapaziti da je ovo dokument o diobi očevine, dakle o imanju koje je otac Matije i Nikole Ivanića stvorio pretežito u drugoj polovici 15. i prvim godinama 16. stoljeća. Spomen starije vlasničke obitelji govori da je tribidrag ovdje zasigurno sađen i prije Ivanićevih, dakle barem u prvoj polovici 15. stoljeća, a najvjerojatnije i ranije. Pored toga treba imati na umu da je potrebno određeno vrijeme da se iznjedri toponim prema kulturi koja je na određenom mjestu zasađena, što sadnju tribidraga u Starigradskom polju s većom sigurnošću postavlja već u 14. stoljeće.” Gizbina i pitye Toponim Tribidrag pojavljuje se 1800. godine i na Visu. Sama činjenica da ime loze postaje poslije nekog vremena ime predjela na kojem je zasađena govori o posebnom ugledu tribidraga, napominje Ambroz Tudor i dodaje: - Potpunu potvrdu da je tribidrag iznimno cijenjena loza daje Marin Gazarović u predgovoru “Muratu Gusaru” iz 1623. godine. U dijelu pregovora gdje daje savjete mladim piscima Gazarović govori: Da vratiusise ca gori rekoh videchi da ne suaki ratagl sie psenicu, ni suaki texak sadi u suoy vinograd tribidrag, yereye razlikoua gizbina i pitye razlicin vgodna (Da vrativši se što sam gore rekao, vidjevši da ne sadi svaki ratar pšenicu niti težak u svom vinogradu tribidrag, jer je različita jestvina i piće različitima ugodna). Gazarović ovu usporedbu koristi kako bi rekao da ne treba uvijek činiti ono što je po općem mišljenju najbolje, a tribidrag je očito na početku 17. stoljeća najbolje što težak u vinogradu može posaditi. Sin plavac mali Svakako najkonkretniji zasada poznati podaci o sadnji loze tribidrag nalaze se u popisu zemljišnog posjeda, Ludovika Žilkovića, korčulanskog kanonika i poslanika cara Maksimilijana na mnogim dvorovima, iz 1546. godine. Zemljišta su raspršena diljem otoka Korčule, a parcela s tribidragom nalazi se unutar Lumbarde. Spomen tribidraga u dokumentu doslovce glasi: Soto la casa de pomenichi gognal e mezo de tribidrago confina..., (Pod kućom Pomenića jedan gonjaj i pol tribidraga graniči ...). Čestica je vrlo mala u odnosu na ukupni zemljoposjed, gonjaj i pol, odnosno niti jedan posto ukupnog zemljišta. - S obzirom na smještaj unutar naselja i malu zemljišnu česticu može se zaključiti da je Žilković posadio tribidrag jedino za osobnu upotrebu, dok se zasigurno nije bavio njegovom trgovinom. Gore navedene vijesti, iako oskudne, jasno govore da se tribidrag uzgajao na srednjodalmatinskom području zasigurno krajem srednjeg vijeka i da se već tada radi o čuvenom vinu - zaključuje Ambroz Tudor. Tijekom stoljeća tribidrag je polako nestajao iz vinograda dalmatinskih otoka. Zašto i kako - ne zna se, kao što se uopće malo zna o povijesti naših autohtonih vina i bilo bi krajnje vrijeme i velika korist da se neki povjesničar toga poduhvati. Već u vrijeme Stjepana Bulića, krajem 19. i početkom 20. stoljeća, kako sam napominje, tribidrag postaje vrlo rijetka sorta u Dalmaciji. Potiskuje ga, kao u priči iz grčke mitologije, njegov sin (znanstveno potvrđeno!)- plavac mali, novi vladar dalmatinskih vinograda, otporniji, jednostavniji za uzgoj. I da nije bilo Amerikanaca, da tribidrag preko “bare”, pod tajnovitim imenom zinfandel nije započeo novi život i odatle osvojio svijet, pa se postavilo pitanje gdje je domovina tog vrhunskog svjetskog vina, gdje je rođen novi svjetski šampion, vjerojatno bi povijesna istina o dalmatinskom stoljetnom vrhunskom vinu tribidragu bila zauvijek zaboravljena. Tue, 25 Mar 2008 20:53:00 +0100 https://www.blogoye.me/dalmatinskavina/38261/ Naši otoci imaju idealne uvjete za uključenje u projekt vinskih tura, istaknuo je Bašić, navodeći primjer Istre, Raba i Krka, gdje tamošnji vinari prodaju baš na takav način do 70 posto svoje proizvodnje, a negdje gotovo svu godišnju proizvodnju kvalitetnog vina Vinogradarstvom su se na otoku Hvaru počeli baviti još stanovnici grčkog Farosa, a ono je svoj procvat doživjelo krajem 19. stoljeća. Danas su na Otoku sunca, uz starogradsko-jelšansko vinogorje i milnaranske vinogradarske oaze bijelih sorti, nadaleko poznate i za oko iznimno dopadljive južne padine škoja, s terasastim vinogradima autohtonog plavca malog. I proizvodnja vina ima svoju dugu tradiciju, tako da su se, osim vinarija splitskog Dalmacijavina, u novije vrijeme pojavile privatne tvrtke, pa i manja obiteljska gospodarstva koja uz vinogradarstvo imaju svoje podrume, a sve se češće bave i punjenjem vina u boce. Zašto onda i na Hvaru nisu afirmirane vinske ture kao na nekim drugim područjima, upitali smo Želimira Bašića, savjetnika u toj najvećoj dalmatinskoj vinskoj kući, ali i u Turističkoj zajednici Splitsko-dalmatinske županije? Projekt u začetku — Otočne turističke agencije su, u suradnji s Hvarskim vinarijama, svojedobno imale u programu vinske ture pa je još 1989. salu za kušnju u Starom Gradu posjetilo čak 7800 gostiju. U programu je bio jedan manji muzej, no dolaskom rata, sve je to pomalo zamrlo. Nekakve kušnje se pokušavalo raditi i posljednjih godina, no mi smatramo da restorani nisu pogodni objekti za ovakav vid ponude. Na razini TZ-a Splitsko-dalmatinske županije je ocijenjeno da naša regija raspolaže s velikim potencijalom moguće turističke valorizacije, vinogradarske tradicije, pa smo tako projekt vinskih putova pokrenuli na Visu, ali inicijaciju imali i u Starom Gradu gdje smo okupili vinare, predstavnike agencija i TZ-a otoka Hvara te dogovorili da ovaj projekt treba ozbiljnije zaživjeti već poslije Uskrsa 2003. godine — kazao je Bašić. Mnoge su vinogradarske zemlje, pa čak i one što imaju neusporedivo manje slikovitih vinograda i kvalitetnih vina, na svojim područjima već prije razvile vinske putove, napravivši od njih vrlo zanimljiv turistički proizvod. Kod nas je taj vid ponude ozbiljnije razvijen u Istri i nekim drugim područjima, posebno na Rabu i Krku, kroz koju tamošnji vinari prodaju 50 do 70 posto svojih proizvoda, a oni manji ponegdje i sve što imaju. Nakon postavljanja adekvatne signalizacije, njihove hvarske kolege bi dobrom organizacijom, u ambijentu koji već imaju, mogle ostvarivati značajnu korist, jednako kao i agencije. Oni će, dakle, svoj proizvod prodavati najpovoljnije, tj. na kućnom pragu, bez opterećenja troškovima transporta, marži i slično. Turistička zajednica će prikupiti potrebne podatke, izdati kartu, vodič i druge publikacije, što gostima treba olakšati dolazak do vinskih podruma. Domaćini će, pak, imati mogućnost svoju ponudu i prepoznatljivost nadopuniti raznim oblicima gastronomske ponude, uglavnom otočnih i dalmatinskih specijaliteta. Degustacije vina U okviru projekta predviđeno je nekoliko tipova posjeta i degustacije vina. Gotovo je najzanimljivija tzv. vođena kušnja, vrlo slična degustacijama koje se organiziraju za stručne komisije. Gosti najčešće dolaze iz nekih drugih zemalja u kojima je vinska kultura na većoj razini nego kod nas, pa ih je zato u adekvatno uređenom podrumu najprije potrebno uvesti u kušnju. To podrazumijeva nekoliko rečenica o vinogradarstvu i vinarstvu Dalmacije i destinacije na kojoj se nalaze, dok za degustaciju tri do šest uzoraka treba osigurati prave vinske čaše. Ako se, pak, ne raspolaže tolikim brojem uzoraka, može se nuditi i isto vino, ali različitih godina berbe, što uvijek mora ići jednim protokolarnim redom. Domaćin će obvezno predstaviti svoja vina, a gosti na kraju kušnje ocijeniti njegov izgled, miris i okus, te dobiti diplomu dobrih poznavatelja dalmatinskih vina. — Osim vođenih mi smo zamislili i slobodne kušnje, a to je ono što najčešće imamo već sada. Kod ovog načina se uzorci kušaju, uz glazbu i konzumaciju jela, po izboru gostiju, može i iz bukare. Treći oblik je prodaja uzoraka kod vinara, a komercijalno bi bilo pripremiti posebna manja i luksuzno pakirana suvenirska punjenja, no dopušteno je nuditi i rinfuzu vina punjenog u boce, kao podrumske uzorke — kazao je Bašić, govoreći da se ture planiraju nuditi u paketu turističke ponude, organiziranjem posjeta agencija ili pozivom podruma na posjet i degustaciju. Tue, 25 Mar 2008 20:50:00 +0100 https://www.blogoye.me/dalmatinskavina/38257/ Kada prođete kroz pet i pol kilometra dugački tunel kroz Učku, koji spaja Istru s ostalom Hrvatskom, prvo što možete ugledati osim doista impresivnog pejsaža jest golemi plakat s natpisom: Istra, zemlja dobrog vina. Istarska politička i gospodarske elita odlučila je tijekom devedesetih godina kreirati novi imidž Istre. Umjesto zone za masovni turizam, što je Istra bila u sedamdesetim i osamdesetim godinama, najveći hrvatski poluotok trebao bi privlačiti strance hedonističkom lifestyle ponudom, u kojoj je vino jedan od glavnih čimbenika. Takva se koncepcija pokazala više nego uspješnom, o čemu svjedoči procvat vinogradarstva i vinarstva u Istri. Danas tako u Istri, na relativno malom prostoru gdje živi manje od dvjesto tisuća ljudi, djeluje više od osamdeset privatnih vinarija, a stalno se osnivaju nove. Više od pedeset posto vina proizvedenog u Istri plasira se kroz izravnu prodaju turistima: kroz lokalne restorane, hotele, barove i trgovine, a dio se prodaje u samim podrumima. No, unatoč procvatu u posljednjih desetak godina, Istra još uvijek ne proizvodi dovoljne količine najpopularnijih svojih vina, pa tako, nažalost, zna doći do nestašica Kozlovićeve ili Matoševićeve malvazije. Kvaliteta istarskih vina u posljednjih je pet godina također značajno porasla. Od 2000.godine u Istri je napravljeno nekoliko vina ozbiljne svjetske klase (Kozlovićeva Santa Lucia iz 2002., Coronicina Gran malvasia iz 2002., Matoševićev chardonnay Anima iz 1999. i 2000.) Vjerujemo da će se taj trend nastaviti, budući da istarski vinari ulažu iznimno mnogo u vinograde i podrume, ali i u marketing. Najvažnija istarska sorta grožđa jest, naravno, istarska malvazija, ali neizostavno je spomenuti i bijeli muškat, koji u Istri zovu momjanskim muškatom i koji katkad daje veličanstvena desertna vina, te vrlo uspješni chardonnay. U ovom pregledu navodimo najuspješnije i najvažnije istarske proizvođače. Zbog manjka prostora morali smo izostaviti pojedine vrlo dobre vinare, poput Radovana i Polettija, koji će se, vjerujemo, uskoro pridružiti vodećim istarskim vinskim zvijezdama. Istarska vinska podregija spada u regiju primorske Hrvatske, te se sastoji od zapadnog, centralnog i istočnog istarskog vinogorja. Jedino značajnije vinorodno područje na Hrvatskom primorju, dakle na prostoru od Opatije pa do sjeverne Dalmacije, jest otok Krk. Krčko vinarstvo doživjelo je procvat prije desetak godina, kada je cijela zemlja doslovno poludjela za žlahtinom, autohtonom lokalnom sortom, koja daje lagana, niskoalkoholna, relativno osvježavajuća vina, koja efikasno utažuju žeđ. Na tržištu se odjednom pojavilo pet ili šest većih proizvođača žlahtine, a restorani , kako na moru, tako i kontinentalnoj metropoli - Zagrebu, prodavali su više žlahtine nego bilo kojeg drugog buteljiranog vina. Moda žlahtine je s vremenom prošla, ali neki od najvećih proizvođača, poput PZ Vrbnik, Katunara i Toljanića i dalje sasvim uspješno posluju. Žlahtina je neizostavni dio krčke turističke ponude. Osim Krka, u primorskom području valja spomenuti još i otok Susak, koji je, primjerice, prije pedesetak godina od svojih 375 hektara ukupne površine imao čak 288 hektara vinograda, a još dalje u prošlost, početkom prošlog stoljeća više od 300 hektara, ili 87 posto ukupne površine. Danas na Susku djeluje talijanska vinarija Cosulich, koja na 14 hektara uzgaja bijeli pinot, sauvignon blanc, bijeli muškat i cabernet sauvignon. Primoštenski vinogradi svojedobno su imali toliko značajan status svjetske atrakcije, da se velika njihova panoramska fotografija nalazi u zgradi Ujedinjenih naroda u New Yorku. Ti vinogradi u kojima raste Babić zaštićen su svjetski spomenik kulture: riječ je o malim terasama crvene zemlje, obrubljenim stepenastim kamenim zidovima, koji, kada ih se gleda iz daljine, daju, kako je napisao profesor Sokolić u svojoj Zlatnoj knjizi o vinu, ”pravilan izgled šahovskih polja.” Primoštenski vinogradi Babića, - svojedobno ih je bilo oko 200 hektara - već su godinama u opadanju, no još uvijek su uistinu najatraktivnija vinska lokacija na području obale između Zadra i Trogira. Međutim, sjeverna Dalmacija, osobito zadarsko zaleđe, također raspolažu velikim potencijalom za proizvodnju vina. Na području Benkovca i u okolici Zadra i Biograda svojedobno se masovno uzgajala cijenjena bijela sorta maraština. Zanimljivo je da su u osamdesetim godinama baš oko Benkovca zasađeni prvi ozbiljniji hrvatski nasadi grenachea i syraha, od kojih su se počela buteljirati vina nazvana po tim sortama. Rat je iznimno teško pogodio Zadar, Šibenik i njihovo zaleđe. zaustavivši razvoj vinogradarstva i vinarstva u toj regiji. No, s obzirom na iz godine u godinu rastući turizam, realno je očekivati obnovu i napredak vinske industrije u ta dva grada i u njihovim zaleđima. U Šibeniku, uostalom, djeluje velika tvrtka Vinoplod, koja, uz to što proizvodi vrhunski Babić, može prerađivati više od sto tisuća hektolitara vina godišnje. Područje koje obuhvaća otoke Hvar, Brač, Korčulu i Vis, te poluotok Pelješac zapravo je najvažnija vinorodna zona u Hrvatskoj. Ondje se, vrlo često na teškim, siromašnim, kamenim podlogama, ali zato u idealnim klimatskim uvjetima, uzgaja plavac mali, najcjenjenija hrvatska autohtona sorta od koje se prave vina koja mogu postati prestižni hrvatski izvozni proizvod. Nevjerojatno je sretna podudarnost da su upravo te lokacije, gdje se proizvodne najspecifičnija i neka od najboljih hrvatskih vina, istodobno i turistički najprivlačnije u zemlji. Hvar i Dubrovnik, naime, nesumnjivo su već nekoliko godina zaredom šampioni hrvatskog turizma i najomiljenije hrvatske destinacije svjetskog jet seta. Privatno vinarstvo je u Srednjoj i Južnoj Dalmaciji uzelo ozbiljan zamah tek unatrag sedam ili osam godina, ali već postiže vrlo dobre rezultate. Osim sve raznolikije ponude plavaca, pri čemu su, ponavljamo, najbolji oni hvarski, brački i plavci s Pelješca, taj dio Dalmacije proizvodi i nekoliko vrhunskih bijelih vina, uglavnom od pošipa, također autohtone sorte, dok veliki potencijal imaju i grk i vugava. Prošek je, pak, specijalno dalmatinsko desertno vino, koje se proizvodi od sušenih grožđica i /ili ukuhanog mošta, i može biti apsolutno fascinantno. Uz daljnje investicije u vinograde i u tehnologiju, te dodatnim dizanjem proizvodnih standarda, srednja i južna Dalmacija mogle bi postati i svjetski važne vinske destinacije. Vinogradarska područja oko Zagreba obuhvaćaju Zelinsko vinogorje, Plešivičko vinogorje i Vukomerečke gorice. Na tom se području proizvodi razmjerno velika količina vina, pa vinari iz Zagrebačke županije katkad govore kako su oni zapravo vodeći proizvođači vina u zemlji. Većina vina proizvedenih u okolici Zagreba relativno su neambiciozna, ili se pak temelje na slabijim sortama poput kraljevine i potugisca, koji mogu poslužiti za gemište ili za gašenje žeđi, ali se ne mogu uspoređivati s glavnim vinima ostalih hrvatskih vinskih regija. Međutim, nekoliko ozbiljnih vinara i vinogradara iz okolice Zagreba navedenih u ovom pregledu, svojim primjerom pokazuju kako se na brežuljcima blizu glavnog grada Hrvatske mogu napraviti uistinu vrhunska vina. Tako Korakov i Tomčev chardonnay, ili pak pjenušac Šenpjen, mogu postati zagrebačkim turističkim trademarkom. Nadamo se da će što više vinara početi proizvoditi ambiciozna ozbiljna vina, što im tla u okolici Zagreba omogućuju. Jednom davno, u vrijeme socijalizma, dok je zagrebački hotel Esplanade jedini u Zagrebu uspio održavati zapadne standarde luksuza, posluge, gastronomije, pa i enologije, kućno Esplanadino vino bio je bijeli pinot iz Štrigove. Štrigova u Međimurju tada je bila na glasu kao jedno od najvažnijih vinskih središta u kontinentalnoj Hrvatskoj. Međimursko vinogorje i danas daje nekoliko vrhunskih vina, prije svega od obitelji Bobnjar, koja su po stilu bliska slovenskim vinima s druge obale Mure (voćnost, visoke kiseline, umjereni alkoholi). Ekonomski snažno razvijeno Međimurje još čeka svog prvog velikog vinskog gurua, koji bi potaknuo lokalne vinare na modernizaciju proizvodnje i na efikasniju eksploataciju vrlo dobrih prirodnih potencijala Uz Dalmaciju i Istru, Slavonija je najvažnija hrvatska vinska regija, i ubrzano obnavlja svjetsku reputaciju. Slavonska su se vina, naime, u pretprošlom stoljeću pila na europskim dvorovima, osobito na Habsburškom. U vrijeme komunističke Jugoslavije, Slavonija je služila kao izvor grožđa za slovenske proizvođače: primjerice, Vinag iz Maribora je od baranjske graševine te baranjskog i srijemskog rizlinga proizvodio arhivska vina, od kojih se neka, pedesetak godina stara, i danas prodaju na lokalnim aukacijama. Slavonija je, naposljetku, i rodno mjesto hrvatskog privatnog vinarstva. Naime, Ivo Enjingi, čovjek kojemu je 15.rujna 2004.u Londonu uručena zlatna medalja apsolutnog prvaka svijeta u svojoj kategoriji za vino Venje iz 1998., prvi je hrvatski privatnik koji je dobio pravo da na etiketu graševine iz kasne berbe stavi oznaku vrhunsko vino. Bilo je to 1988. godine. Slavonija raspolaže doista izvrsnim mogućnostima za proizvodnju velikih količina vrhunskog vina, osobito onog bijelog. Teško je reći koji su slavonski vinogradi kvalitetniji i izazovniji: srijemski i baranjski u Podunavlju, đakovački u Istočnoj, ili kutjevački u središnjoj Slavoniji. Epicentar razvoja slavonskog vinarstva je područje oko Kutjeva. Enjingi, Kauthaker i PPK Kutjevo najvažniji su slavonski proizvođači, a Enjingijevo i, osobito, Krauthakerovo stalno eksperimentiranje sa novim sortama definitivno udaljava suvremenu Slavoniju od imidža monokulture graševine, kao što se činilo prije šest ili sedam godina. Uz Dalmaciju, Slavonija može postati drugi veliki hrvatski izvoznik vina, ali ne autohtonih kao što je to slučaj u Dalmaciji (je takvih sorti u Slavoniji zapravo i nema), nego međunarodnih sorti. Tue, 25 Mar 2008 20:09:00 +0100 https://www.blogoye.me/dalmatinskavina/38253/ Sjeverna Dalmacija Sjeverna Dalmacija proteže se od otoka Paga na sjeveru do grada Primoštena na jugu. Primorje je odijeljeno od zaleđa visokom planinom Velebit, a zatim se nastavlja krševita zaravan Bukovice te valovita i niska ravnica Ravni Kotari. Područje Sjeverne Dalmacije je od davnine naseljeno, što dokazuju mnoga antička naselja, rimski povijesni spomenici i očuvana središta srenjovjekovnih mjesta. Apartmani, sobe, pansioni i privatni smještaj obuhvaćaju najveći dio smještajnih kapaciteta u Sjevernoj Dalmaciji. Zbog velikog razvoja turizma, velika je ponuda ostalih turističkih sadržaja: restorani, konobe, caffe barovi, hoteli i kampovi. Sjevernodalmatinski otoci se uvršćuju u najrazvedenije i najbrojnije otoke u Hrvatskoj. Djele se na Zadarsku i Šibensku otočnu skupinu. U tom području ima oko 500 otoka i otočića, a poznatiji otoci u Sjevernoj Dalmaciji su otok Pag, otok Ugljan, Silba, otok Vir, otok Murter, otok Pašman, otok Krapanj, Iž, otok Zlarin, Molat, te otočna skupina Nacionalni park Kornati i Park prirode Telašćica na Dugom otoku. Na mnogim otocima u Dalmaciji vidjet ćete stare kamene zidove – mocire, i između njih masline ili vinograde koje pričaju povijest starih ljudi i mještana o životu otočana. Sjeverna Dalmacija zbog svojih prirodnih ljepota može izdvojiti tri Nacionalna parka: NP Kornati, NP Krka i NP Paklenica. Nacionalni park Kornati je otočna skupina od 140 otoka, otočića i grebena. Površina im je 320 m2, a 1980. god. proglašeni su nacionalnim parkom zbog jedinstvenih oblika i ljepote. Zbog izuzetne razvedenosti obale, brojnih uvala, čistoga mora, akvatorija bogatog ribom, Nacionalni park Kornati su pravi raj za nautičare. Nacionalni park rijeke Krke prostire se površinom od 142 m2, a rijeka Krka je krški fenomen, koja, probijajući se prema moru, oblikuje brojna jezera, slapove i brzace. Na otoku Visovcu na istoimenom jezeru, između dva najljepša slapa – Roškog slapa i Skradinskog buka – nalazi se franjevački samostan. Nacionalni park Paklenica, u zaleđu Starigrada, obuhvaća dva kanjona, Veliku i Malu Paklenicu. NP Paklenica je veličanstven krški fenomen , a strme strane kanjona visoke su i do 400m. Također, u sjevernoj Dalamciji, se nalaze i dva Parka prirode koji se svojim prirodnim ljepotama izdvajaju. To su PP Telašćica i PP Vransko jezero. Park prirode Telašćica je jedan od najljepših i najprivlačnijih za nautičare zaljeva na Jadranu dubok 8 km. U Telašćici se nalazi i poseban prirodni fenomen - slano jezero Mir do kojeg vodi pješačka staza i koje je obično toplije od mora. Park prirode Vransko jezero je najveće prirodno jezero u Hrvatskoj. Glavna karakteristika je posebni ornitološki rezervat koji je zbog svoje očuvanosti velikog trščaka uvršten u listu važnih ornitoloških područja u Evropi (224 vrste ptica). Dalmacija je turistički vrlo razvijena regija s bogatstvom sadržaja za odmor, rekreaciju i zabavu. Veća središta sjeverne Dalmacije su Zadar, Šibenik, Biograd na moru, Vodice, Primošten, Rogoznica, Sv. Filip i Jakov, Skradin, Starigrad – Paklenica, Pirovac. Zbog bogate povijesti u svakom mjestu ćete pronaći komadić prošlosti, a sve to uklopnjeno u sadašnji život mještana. Srednja Dalmacija Srednjoj Dalmaciji pripada obalni dio između rijeke Krke na sjeverozapadu i Makarske Rivijere. Osnovna karakteristika Srednje Dalmacije je krš koji prevladava bez tekućih voda: iznimka je jedino rijeka Cetina, koja se probija kroz kanjon do Omiša na moru. Klima je sredozemna sa suhim i vrućim ljetima, te blagim i kišnim zimama. Srednja Dalmacija je turistički vrlo razvijena regija s bogatstvom sadržaja za odmor, rekreaciju i zabavu. Smještaj u Dalmaciji je raznolik i nudi bogatu ponudu od privatnog smještaja, apartmana, soba, hotela, kampova. Kao i druge regije u Hrvatskoj, tako i gastronomska ponuda Srednje Dalmacije ima svoje osobitosti u kojoj prevladavaju morski plodovi, a jela od mesa, spravljena su ponešto drugačije od unutrašnjosti zbog specifičnosti podneblja i bogatstva dodataka. Sve te delicije isprobati ćete u brojnim restoranima i konobama Dalmacije. Od Primoštena prema jugozapadu, Dalmacija mijenja značajke krajolika. Otoci su veći, među sobom su više udaljeni i bogatiji su vegetacijom. Zbog širokih kanala između otoka, vjetar Maestral je jači, pa su i valovi veći. Najveći otoci su otok Brač, otok Hvar, otok Vis, te otok Šolta, otok Čiovo, Drvenik Mali i Veliki, te otok Biševo i otok Jabuka. Svaki otok u Dalmaciji ponudit će svoju gostoljubivost, posebnost i ljepotu. Smještaj ćete pronaći u nekom od hotela, kampova, apartmana ili vila, da li u osami prirode ili centru starog mjesta otoka. Srednjedalmatinski otoci su među sobom dosta razlikuju. Otok Šolta je miran i skroman otok smješten nasuprot Splita. Otok Brač je najveći srednjedalmatinski otok, a danas jedan od turistički najrazvijenijih otoka na Jadranu sa brojnim turističkim središtima poput Bola, Supetra, Mline i dr. Otok Hvar je poznato turističko odredište, a najveća mjesta su grad Hvar, Stari grad, Jelsa, Vrbovska i Sućuraj. Otok Vis se svojim brojnim uvalama i netaknutoj prirodi sve više okreće turizmu, a mjesto Komiža je jedno od najpoznatijih ribarskih središta Dalmacije. Otok Biševo se izdvaja svojom Modrom Špiljom koja je jedinstveni prirodni fenomen. U uskom cetinskom priobalnom pojasu se je oblikovalo splitsko urbano područje s najvećom demografskom i gospodarskom koncentracijom u Splitu, koje je najveće pomorsko hrvatsko mjesto. U Srednjoj Dalmaciji su dva lokaliteta pod zaštitom UNESCO-a: Dioklecijanova palača u Splitu i stara jezgra Trogira. Split je sjedište Splitsko-dalmatinske županije te kao takav središnja turistička destinacija Srednje Dakmacije. Sjevernije od Splita je Trogir, povijesno mjesto koje je najbolje sačuvalo povijesnu jezgru starog grada ne samo na Jadranu, već i u centralnoj Europi. Trogirska srednjovjekovna jezgra, okružena zidinama, objedinjuje dobro sačuvan dvorac i kulu, te brojne građevine i palače iz romaničkog, gotičkog, renesansnog i baroknog perioda. Makarska rivijera je turistički najbolje posjećeno područje Srednje Dalmacije, a neka od mjesta su Brela, Baška voda, Makarska, Tučepi, Ploče. Posebno se ističe Makarska sa pješćanim plažama okružena borovom šumom, a nad Makarskom se nalazi Park prirode Biokovo. Danas je Biokovo postao atraktivna turistička destinacija zahvaljujući prirodnim ljepotama. Botanički vrt Biokova, Kotišina ustanovljen je 1984. kao hortikulturni spomenik s ciljem očuvanja prirode. Na Biokovu postoji nekoliko planinarskih domova za posjetitelje. Južna Dalmacija Južna Dalmacija je najmanji i najjužniji dio hrvatskog primorja. Pravog zaleđa nema, te je njeno prirodno zaleđe granica sa susjednom državom Bosnom i Hercegovinom, koja na obalnom dijelu ima izlaz na more kod Neuma dug 9 km. Južna Dalmacija obuhvaća područje južno od rijeke Neretve, poluotok Pelješac, do Dubrovačkog područja na jugu hrvatskog primorja gdje graniči sa Crnom gorom u zaljevu Boka kotorska. Turistička središta u Južnoj Dalmaciji su Dubrovnik, Cavtat, Klek, te poluotok Pelješac. Dubrovnik je sjedište Dubrovačko-neretvatske županije i turističko središte Južne Dalmacije, ali i Hrvatske. Dubrovnik je grad bogate povijesti i kulturne baštine, pa je zato pod zaštitom UNESCO-a. Izniman prirodni okoliš, očuvana kulturna i povijesna arhitektura, ekološki standardi, turistička ponuda Dubrovnika, napravili su da je danas jedan od najposjećenijih gradova na Jadranu. Stari grad je okružen monumentalnim zidinama, dugim 1940 m i visokim 25 m, a najstarija i najpoznatija ulica u Dubrovniku je Stradun. Cavtat se nalazi od Dubrovnika 20-tak km, a poznata je turistička destinacija zbog bogate ponude privatnog smještaja, vila, apartmana, pansiona, kampova i hotela. Klek je mjesto na sjeverozapadnom dijelu zaljeva u blizini Neuma. U blizini Kleka se nalaze naselja Duboka i Komarna sa slikovitim plažama. Zaljev je bogat raznolikom ribom te su mještani poznati po ribolovu. Poluotok Pelješac je uz Istru, najveći na jadranskoj obali. Stanovnici poluotoka se najviše bave vinogradarstvom (proizvodnja dingača), uzgojom školjaka i ribarstvom, te turizmom. Veća mjesta na Pelješcu su Orebić, Trpanj, Ston, Kućište. Dubrovačko primorje obuhvaća uzak obalni pojas od Stonske prevlake pa do Rijeke dubrovačke. Planinski masiv dinarskih planina, koji se razvija u tri usporedna niza rastući prema unutrašnjosti, predstavlja prirodnu granicu između primorja i Hercegovine. Široj dubrovačkoj okolici poseban čar daju brojni nasadi limuna, naranča te raznovrsnih palma i agava. Mnoge tropske i suptropske biljke i drveće u dubrovački su kraj stoljećima donosili brojni pomorci sa svojim dalekih putovanja. Pred samim ulazom u dubrovačku sjeverozapadnu luku Gruž nalazi se 5 km dubok i između 200-400m širok zaljev, koji zapravo predstavlja potopljeno ušće rijeke Omble - Rijeka dubrovačka. Otoci u Južnoj Dalmaciji su otok Korčula, otok Mljet, otok Lastovo, Elafitski otoci. Turizam na otoku Korčuli ima dugu tradiciju, a mještani se bave uglavnom vinogradarstvom, ribarstvom i turizmom. Duž obale Korčule niže se naselja: Korčula, Lumbarda, Vela luka, dok su u unutrašnjosti Žrnovo, Pupnat, Smokvica i Blato. Prema predaji sa Korčule je poznati moreplovac Marco Polo. Otok Mljet je najzeleniji jadranski otok, a trećina otoka spada pod Nacionalni park Mljet. Otok Mljet je proglašen nacionalnim parkom zbog izuzetne prirodne ljepote, bogatstva flore i faune, a brojne plaže, lovišta riba i jastoga i brojni kulturno-povijesni spomenici čine ga vrlo privlačnim turističkim odredištem. Otok Lastovo je od otoka Korčule odijeljen Lastovskim kanalom. Među brojnim vapnenačkim brežuljcima prostiru se kraška polja, a ima nekoliko špilja od kojih je najveća Rača. Uz sjevroistočnu obalu Lastova je niz od 40-tak nenaseljenih otočića i hridi koji se naziva Lastovski arhipelag. Elafitski otoci nalaze se u neposrednoj blizini Dubrovnika sa zapadne strane i zapravo su dubrovački arhipelag, nazvan Elafiti (grčki: jelenji otoci), usko povezani sa Dubrovnikom i njegovom prošlošću. Zbog prirodnih ljepota i klime, Elafitski otoci, su mjesto odmora i uživanja kapetana, pomoraca, vlastele Dubrovačke Republike, a danas turistički vrlo atraktivno područje. U Elefitsku skupinu otoka spadaju otok Šipan, otok Lopud, otok Koločep. Tue, 25 Mar 2008 20:12:00 +0100 https://www.blogoye.me/dalmatinskavina/38252/ Iako se točno ne zna kad je čovjek prvi put popio vino, povijest nam kaže kako je divlja loza starija od samog čovjeka. Različite su teorije i stavovi o njenom razvoju, ali se vjeruje kako je prvo kultiviranje vinove loze počelo u Aziji. Dalmacija je, kako nas povijest dalje navodi, davna postojbina vinove loze koju su prvi počeli uzgajati još Grci i Rimljani. Kasnije su uzgoj i obradu loze nastavili i unaprijedili Hrvati, što je cijelu povijest Dalmacije; ekonomsku, književnu, umjetničku i političku, usko povezalo s proizvodnjom vina. Još je, prije dvije tisuće godina, grčki pisac Athenaios u svom djelu «Gozba učenjaka» o dalmatinskim vinima napisao: « Na otoku Visu proizvodi se vino koje se u usporedbi sa svima drugima pokazuje najboljim.» S vremenom je vinogradarstvo postalo jedna od glavnih grana proizvodnje u Dalmaciji, koja s pravom svoja vina smatra najboljima. Obilje sunčeve topline i krševitog tla na kojem se vinogradi uzgajaju i obrađuju ( vapneno tlo i crljenica – terra rosa) jamci su kvalitete i punoće okusa vina. Među brojnim vinarskim oraganizacijama, danas istaknuto mjesto zauzima Dalmacijavino d.d. Split. Prvi pravni prednik Dalmacijavina jest Vinalko, tvrtka osnovana davne 1946. godine, s ciljem da aktivira vinarske kapacitete zatečene nakon 2. svjetskog rata. Uz razne preinake, 1963. godine počinje djelovati jedinstvena nova tvrka Dalmacijavino – poduzeće za proizvodnju, preradu, doradu i promet poljoprivrednih proizvoda. Dalmacijavino ima vlastite, tehnički suvremeno opremljene podrume za proizvodnju i njegu vina, također se može pohvaliti i s velikim kapacitetom vinograda. U sastavu tvrtke su i vinarije i vinogradi na području Petrovog polja u Drnišu, kao i Hvarske vinarije u Starom gradu i Jelsi na otoku Hvaru. Osim vina, Dalmacijavino proizvodi i puni jaka alkoholna pića i bezalkoholna pića među kojima se posebno može istaknuti Pipi narančada, svojevrsni zaštitni znak tvrtke. Tvrtka ima široku prodajnu mrežu u Hrvatskoj (Split, Zagreb, Rijeka, Osijek, Zadar i Dubrovnik), a svoje proizvode plasira po cijelom svijetu, gdje je Europa najvažnije tržište Dalmacijavina. Najveće količine izvoze se u Njemačku, Sloveniju, BiH, Kanadu, SAD i druge zemlje. More, pogodna zemlja i sunce Dalmacije, kao i neizostavni ljudski faktor, nezamjenjivi su resursi koji naše proizvode čine posebnima i koji su utisnuli svoj neizbrisiv pečat njihovoj izvornosti i kvaliteti. Tue, 25 Mar 2008 19:39:00 +0100 https://www.blogoye.me/dalmatinskavina/38250/ Dalmacija Dalmacija je uz Istru, najvažnije vinorodno područje u Hrvatskoj. Poznat je Babić koji se uzgaja i proizvodi u okolici Primoštena i Rogoznice, na malim terasastim površinama crvene, plodne zemlje, obrubljene stepenastim kamenim zidovima. Godinama su u opadanju, no još uvijek su uistinu najbolja vinska lokacija na području obale između Zadra i Trogira. Primoštenski vinogradi svojedobno su imali toliko značajan status svjetske atrakcije, da se njihova panoramska fotografija nalazi u zgradi Ujedinjenih naroda u New Yorku. Ti vinogradi, na kojima raste Babić su zaštićeni spomenik kulture. Jednako je poznat plavac mali, koji je najzastupljeniji na poluotoku Pelješcu (Dingač). Dingač je postao prvim zaštićenim hrvatskim vinom 1961. godine, a slijedio ga je Postup 1967. Područje koje obuhvaća otoke Hvar, Brač, Korčulu i Vis, te poluotok Pelješac zapravo je najvažnija vinorodna zona u Hrvatskoj. Ondje se, vrlo često na teškim, siromašnim, kamenim podlogama, ali zato u idealnim klimatskim uvjetima, uzgaja plavac mali, najcjenjenija hrvatska autohtona sorta od koje se prave prestižna vina. Vina proizvedena od malog plavca su ono najbolje što Dalmacija može ponuditi (ne računajući slatki prošek), budući da su doista jedinstvena i po aromama i po strukturi. Zahvaljujući malom plavcu, u srednjoj i južnoj Dalmaciji razvila se ozbiljna vinska scena, kojom dominiraju proizvođači s Hvara i s Pelješca. Plavci s Hvara načelno su manje agresivni, voćniji i zaokruženiji, dok su  Plavci s Pelješca pak alkoholniji, robusniji, i imaju još snažnije izražene tanine. Plavac mali daje vrhunska vina isključivo na strmim položajima dok u ravnici proizvode bitno inferiornija vina. Vrhunski mali plavac uistinu posjeduje karakter Dalmacije: vruć je, temperamentan, raskošan, opor,  pomalo rustikalan i sasvim jedinstven. Kada se veliki Mike Grgić vratio u Hrvatsku, jedan od glavnih zadataka koje je pred sebe postavio bio je taj da dokaže istovjetnost ili barem srodnost američkog zinfandela i hrvatskog malog plavca. Znanstvenici su kasnije utvrdili kako je zinfandel zapravo crljenac i da nije neposredno povezan s malim plavcem. Mali plavac ostao je tako apsolutno autohtona hrvatska sorta. Od kvalitetnih bijelih vina, u Dalmaciji se proizvodi pošip (od autohtone sorte) i niz drugih bijelih vina. Dalmacija je poznata i po proizvodnji desertnog vina Prošeka, koje se izvorno proizvodi od sušenih grožđica. To je veliko slatko vino iz Dalmacije, koje se idealno slaže s čitavim nizom kolača od oraha, badema i suhih smokava. Medeno slatki, raskošno bogati  visokoalkoholni prošek možda je najvrijedniji hrvatski prinos svjetskom vinarstvu. naslovnica vinogorja kultura pijenja pića poslovni darovi staklena ambalaža ko Tue, 25 Mar 2008 19:34:00 +0100 https://www.blogoye.me/dalmatinskavina/38239/