<?xml version="1.0" encoding="windows-1250"?>
<rss version="2.0">
<channel>
<title>osamdesete</title>
<description>(pročitaj ime bloga)</description>
<link>https://www.blogoye.me/80s/</link>
<language>sr</language>
<lastBuildDate>Sat, 18 Jul 2026 14:16:59 +0200</lastBuildDate>
<generator>BlogOye!</generator>

    <item>
    <title>&quot;Nije zlato sve što sija&quot;</title>
    <description>
&amp;quot; Sedim na klupi okupan suncem. Pipa me po licu. Prevrtljivo vreme sad časti mene. Dok me toplota opu&amp;scaron;ta i raskravljuje, da se ne bih totalno rasplinuo od miline, počinjem da se sećam vremena u kom sam odrastao, svoje mladosti. Testiram se u jednoj igri laži i istine, kako je stvarno bilo ili kako smo mi hteli da bude. To nije bilo nametnuto razmi&amp;scaron;ljanje, već potaknuto raznim izložbama u cilju obeležavanja jubileja, 30 godina od tih godina, kojih se svi sećaju kao zlatnog vremena osamdesetih. Iz raznih fioka izvučeni su zatureni negativi koji na najpozitivniji i najafirmativniji način predstavljaju jedan jak novi zamah omladine odrasle u socijalističkom bunilu i zadahu uravnilovke životne predvidljivosti koja nam je bila nuđena. To je bilo vreme kad je umro &amp;scaron;aban svih &amp;scaron;abana, obeleženo restrikcijama (deterdžent, kafa, toalet papir, par-nepar tablice, struja i Kosovo) i prvim znacima propadanja sistema koji nam je predstavljan kao večan. Turbulentne osamdesete dovele su nas do katastrofičnih devedesetih.

Stalno varim pro&amp;scaron;lost. Kako smo bili nevini i naivni. Tako mladi bačeni životu pred noge sa nikakvim znanjem o njemu samom, jer nas je država non-stop hranila frazama bez duha, izazivali smo ga na dvoboj dajući sve najbolje iz nas hrabreno i gonjeno nagonom da budemo drugačiji od svih. Bili smo nekorumpirani u svojoj potrazi za odgovorima na velika pitanja koja su nas mučila. Hteli smo ne&amp;scaron;to a nismo znali &amp;scaron;ta je to. Hteli smo da prepoznamo ono sto smo osećali. Pravdu u dru&amp;scaron;tvu dvostrukog morala. Oslobađali smo se starih zabluda stvarajući sebi nove.

Niko nije znao dokle će nas sve to odvesti. Neizvesnost je stajala i čekala nas ra&amp;scaron;irenih ruku. Meni lično je uvek bilo čudno i nedokučivo kako to čovek pristaje na neprirodnost življenja, &amp;scaron;to ga deformi&amp;scaron;e i izaziva lom u njemu. Svaki kalup je tro&amp;scaron;enje života zalud. Kasnije sam tek saznao neke stvari . Tako mr&amp;scaron;avi i maloletni, živeli smo kako smo hteli, cirkajući i valjajući se po klupama i parkovima, dok se građanstvo vraćalo sa posla gledajući nas zabezeknuto. Od rane mladosti nismo imali pametnija posla no da budemo ono &amp;scaron;to jesmo, ili &amp;scaron;to smo mislili da jesmo. Gradili smo svoj iskaz. Mnogih sa tih slika vi&amp;scaron;e nema, utopili su se u moru svojih dilema, a neki davni prijatelji sa slika pitaju me da li jo&amp;scaron; uvek za sreću ima prilika? Oholo smo tro&amp;scaron;ili mladost u potrazi za ljubavlju i razumevanjem. Na ulici smo tražili ono &amp;scaron;to nismo dobijali u kući i &amp;scaron;koli. Sad je sve to pomalo sme&amp;scaron;no koliko je istinito. U potrazi za identitetom, sa slika izgledamo dopadljivo i jako ranjivo. Snaga istine nadobudnost otkrivanja života muzika i zezanje curi sa njih. Prvi bendovi, prve ribe. Kao da smo otkrili čari slobodnog življenja u doziranom dru&amp;scaron;tvu.

Na izložbi susrećem neke likove učesnike događanja tog vremena. Smejuljimo se međusobno i pokazujemo prstima na razne ljude sa slika prisećajući se situacija i događanja. Revitalizacija davno uhvaćenog momenta. Neke svoje slike prvi put vidim. Svi kažu da sam na njima lep i mio, a to tad niko nije primetio. &amp;Scaron;alimo se između sebe. &amp;Scaron;ta nam drugo preostaje. Mladost je uvek lepa. I dalje ne zaboravljam svetle principe toga vremena zbog kojeg smo trpeli i trpimo jo&amp;scaron;. Mi smo gubavci na&amp;scaron;eg primitivnog dru&amp;scaron;tva. Na&amp;scaron;a o&amp;scaron;trina je pu&amp;scaron;tala krv lažima kojima su nas tovili. Gazili smo po lažnim emocijama i izrugivali se agresivno i arogantno depresiji postojećeg stanja. I posle svega ne dam jedne &amp;bdquo;Pistolse&amp;rdquo; za pola idiotske istorije. Programske parole i dalje me vole. I onda se setim svoje sobice svoje grobnice i svoje &amp;bdquo;toske 20&amp;rdquo;, svojih očekivanja i nadanja, uspona i padanja. Glasna muzika preplavljuje moje biće i vodi me daleko odavde. Postajem neko drugi otkrivajući sebe sebi. Inicijacija počinje, a onda otvaraju se vrata i ulazi ćaletova glava koja me upozorava da smanjim doživljaj. Valjda zbog kom&amp;scaron;ija. Sve odjednom nestaje, ostav&amp;scaron;i duboko u meni.

Vraćam se u stvarnost. Pitam slučajnog prolaznika koliko je sati. Vreme je da krenem u vrtić po svoje suna&amp;scaron;ce. Pro&amp;scaron;lost neka ostane tamo gde je. Ko je voli nek joj izvoli. Mene čekaju neodložna posla sopstvene realnosti. &amp;quot;
&amp;nbsp;

Cane za &amp;quot;Politiku&amp;quot;
[26. april 2008] 





</description>
    <pubDate>Sat, 06 Dec 2008 16:45:00 +0100</pubDate>
    <link>https://www.blogoye.me/80s/53577/</link>
    </item>
    
    <item>
    <title>Kao da je bilo nekad - D. Vesić (IV deo)</title>
    <description>




</description>
    <pubDate>Wed, 15 Oct 2008 06:16:00 +0200</pubDate>
    <link>https://www.blogoye.me/80s/50078/</link>
    </item>
    
    <item>
    <title>Kao da je bilo nekad - D. Vesić (III deo)  </title>
    <description>



</description>
    <pubDate>Mon, 06 Oct 2008 15:27:00 +0200</pubDate>
    <link>https://www.blogoye.me/80s/49521/</link>
    </item>
    
    <item>
    <title>Kao da je bilo nekad - D. Vesić (II deo)</title>
    <description>     </description>
    <pubDate>Tue, 30 Sep 2008 18:20:00 +0200</pubDate>
    <link>https://www.blogoye.me/80s/49192/</link>
    </item>
    
    <item>
    <title>Kao da je bilo nekad -  D. Vesić (I deo)</title>
    <description>



</description>
    <pubDate>Mon, 29 Sep 2008 16:22:00 +0200</pubDate>
    <link>https://www.blogoye.me/80s/49133/</link>
    </item>
    
    <item>
    <title>Biljana Trifunović - Bezideja (ličnosti)</title>
    <description>
 &amp;quot; Najveća vedeta ili diva narkomansko-vorholovsko beogradske scene Bezideja umrla je pre nekoliko meseci (1999.) i niko se nije setio da o njoj i&amp;scaron;ta napi&amp;scaron;e. Da je umrla u Njujorku, o Bezideji bi iza&amp;scaron;lo bar sedam knjiga. Ovako, mnogi njeni biv&amp;scaron;i prijatelji nisu ni znali da je u &amp;ldquo;zemlji&amp;rdquo;, a kamoli da je pod zemljom.

Bezideja ili Biljana Trifunović je sestra od tetke danas veoma prominentne feministkinje Jasmine Te&amp;scaron;anović (ex supruge Ra&amp;scaron;e Livade, i ex devojke Davida Albaharija). Sasvim okoli&amp;scaron;ne beogradske priče ukazuju da je Jasmina prva mladoj Biljani predstavila svet arta i dekadencije po Rimu, a da se, kada je ova posle zapala u duboke ponore i kad se o tome proneo glas, ovo prijateljstvo prekinulo. Vinovnici događaja sećaju se Bezideje (kako ju je nazvao Vladimir Jovanović) jo&amp;scaron; iz perioda kada ju je ekipa filma &amp;ldquo;Pejzaži u magli&amp;rdquo; zatekla kako spava na kauču Udruženja filmskih glumaca.

Krhka, crna, porculanskog tena, obučena u tanku indijsku haljinu, sa sasvim nežno provirujućom dojkom i sa punim mejkapom na licu, spavala je sa lepezom u ruci.
&amp;ndash; Ista Lolita! &amp;ndash; rekao je neko.
&amp;ndash; Doputovala je iz Indije &amp;ndash; dodao je neko drugi.
Svi su se odmah zaljubili u Bezideju i ona je polako preuzimala projekat i čak pisala scenario, po&amp;scaron;to je revoltirani profesor Pajkić demonstrativno iza&amp;scaron;ao iz projekta.

Bezideja je bila prelepa, bezobrazna, slobodna i spremna da pređe sve granice. Vladimir Jovanović Vlaja, Endi Vorhol srpske slikarske scene, urednik Izgleda i vođa grupe &amp;ldquo;Kozmetika&amp;rdquo;, koja je otvorila sezonu rok koncerata u SKC-u, odmah se zaljubio u nju. Vlaja i Bezideja su tako postali najzanimljiviji beogradski par, eksperti za tarot i ezoterijska pitanja života i smrti, i zajedno su pro&amp;scaron;li kroz najrazličitije skandale, od Vlajinog bega preko granice bez paso&amp;scaron;a, hap&amp;scaron;enja i deportovanja, do ponovnog odlaska u Holandiju i neverovatnog života u Amsterdamu. Bezideja je pored Dijane Bećirević koja će zavr&amp;scaron;iti u &amp;ldquo;Plejboju&amp;rdquo; i Kasapićke koja je nestala put Londona, ostati kao najzanimljivija ženska pop-art figura. Mit o njoj je ogroman i ima toliko epizoda koje ne bi pokrile ni dugačka sapunica sa tragičnim krajem. Navodno je Bezideja posle Holandije, kada se rastala sa Vlajom, prenosila drogu iz Južne Amerike, potom su je uhvatili, i posle nekoliko meseci deportovali u Jugoslaviju.

Njena veza sa Vlajom opstajala je sve dok ona nije, opsednuta Bregovićem, lepo objasnila Vlaji da je možda on Broj Dva u državi, a Bregović Broj Jedan, to jest establi&amp;scaron;ment. Iz tog perioda, ostao je njen i Vlajin intervju sa Bregovićem, koji bi mogao da se čita i kao dadaistička drama.
Njeni najpoverljiviji prijatelji i ljubavnici tvrde da se posle puno razočarala u Bregovića i da ju je on jedne noći prepla&amp;scaron;en od čuvenog sarajevskog policajca Amira Latića, izbacio na ulicu. Amir, koji je u zatvor skembao Ipeta sa kojim je sedeo dan i noć, nabavio je čak duple ključeve od Bregovićevog stana i Bregović se, bar kako je to Bezideja tvrdila, isprepadao da će ga njena lo&amp;scaron;a reputacija samo dokusuriti kod Amira, koji je javno obećavao da će uhapsiti Gorana Bregovića kao narkomana.

Suprotno Vlaji koji je morao biti ljubomoran na njenu fascinaciju Bregom je sumnjao da je Vlaja Bezideju poturio njemu, da bi mu uradio korice albuma za &amp;ldquo;Doživjeti stotu&amp;rdquo;, na kojoj je trebalo da bude Bezideja sa jugoslovenskom zastavom na&amp;scaron;minkanom preko oka. Navodno je Brega, koji se odeven tada u maskirnu uniformu, poput manekena NATO-pakta &amp;scaron;etkao Terazijama, i kao lokal patriota rekao:
&amp;ndash; Neću da mi beogradska pička bude na omotu!

Kao i sve ra&amp;scaron;omonijade na liniji Beograd &amp;ndash; Sarajevo i ova se lepo zavr&amp;scaron;ila. Bezideja se zaljubila u Juru Stublića iz &amp;ldquo;Filma&amp;rdquo;. Ova strasna romansa počela je tako naglo, da kad je Jura oti&amp;scaron;ao za Zagreb, ona je u ljubavnom nestrpljenju odmah vozom otputovala za njim. Kada je do&amp;scaron;la do Jurinog stana, u Svesvetama ili nekom sličnom zagorskom zaseoku, vrata su bila otključana, ona je u&amp;scaron;la i zatekla ga na klozetskoj &amp;scaron;olji. On joj je pružio izbodenu ruku i ona se vratila za Beograd. &amp;quot;



&amp;nbsp;


&amp;nbsp;
 </description>
    <pubDate>Tue, 16 Sep 2008 16:04:00 +0200</pubDate>
    <link>https://www.blogoye.me/80s/48198/</link>
    </item>
    
    <item>
    <title>Poslednja igra leptira (Beograd)</title>
    <description>
 	




 	  	 	
 	






 	




 	  	 	
 	


 	




 	  	 	
 	
---

7. februar 2007.

- Veoma mi je smetalo &amp;scaron;to se sva&amp;scaron;ta pričalo, da je umro                          od droge, da je pio... A on je tek u 27. godini popio                          prvu ča&amp;scaron;icu... Imao je karcinom na levom testisu, koji                          je kasnije metastazirao i na mozak... - s tugom započinje                          razgovor majka Bosiljka, a brat Željko otkriva kakav je                          Ne&amp;scaron;a zaista bio:
- Krasila ga je neiscrpna energija, radost, igra, a život                          mu je bio ba&amp;scaron; onakav kao &amp;scaron;to je i govorio: &amp;quot;Savr&amp;scaron;eno                          organizovani haos!&amp;quot; Bio je veoma emotivna osoba i                          sve &amp;scaron;to je pisao zapravo su balade. Tek kasnije je pojedinim                          pesmama dodavao brže ritmove. Obožavao je da se druži,                          masovno su se okupljali na keju, živeli su uz gitare i                          vino... 
 
Prvo čega su se dohvatili kao grupa je, zapravo, kantri                          muzika, nosili su one karirane ko&amp;scaron;ulje, a preko nje je                          oblačio &amp;scaron;trikane džempere iz sela Zabojnice kraj Kragujevca,                          odakle mu je otac. Ponosio se svojim poreklom. I nikada                          nije pravio koncerte, nego žurke, kako je voleo da ih                          zove, silazio je među publiku... 
Sve se spontano de&amp;scaron;avalo, potekli su bukvalno iz naroda,                          nije ih projektovao neki menadžer, svirali su na ulici,                          voleli su da prave performanse na otvorenom, noću, ispred                          FDU... Uporedo s razvojem grupe, originalnim humorom dao                          je pečat i &amp;quot;Indeksovom radio-pozori&amp;scaron;tu&amp;quot;, u kojem                          je bio od osnivanja.


 	




 	  	 	
 	
&amp;nbsp;
LEPTIR U GITARI


Svoje nastupe voleo je da započne stihovima: &amp;quot;U                          mojoj gitari živi jedan leptir i mnogo je stvari koje                          nas vežu, kad dođu ki&amp;scaron;e i zima tuge i meni i njemu krila                          se stežu&amp;quot;, a ljudi vele da si mogao biti i na pet                          koncerata zaredom, a da ti se čini da si zapravo prvi                          put. Ba&amp;scaron; kao &amp;scaron;to se desilo i s prvom zvaničnom svirkom                          u Domu sindikata, kad su se danima na blagajni nizale                          nalepnice - RASPRODATO, dok su ih tapkaro&amp;scaron;i ljubili i                          na rukama nosili... Improvizovao je, glumio na sceni i                          nikada čak ni on sam nije znao kako će sve to da izgleda.
- Često je umeo da zaboravi gde je ostavio ključeve od                          stana, pa je tako jednom u Domu sindikata, pevajući &amp;quot;Nata&amp;scaron;u&amp;quot;,                          na stihu &amp;quot;ostao je ključ od stana&amp;quot; uzviknuo:                          &amp;quot;Ej, mama, ključ je kod kom&amp;scaron;inice!&amp;quot;. Svi su                          počeli da se smeju, misleći da se radi o &amp;scaron;aljivoj upadici,                          a ja pokrila rukama lice... Džep mu je uvek bio prazan,                          govorio je: &amp;quot;Ma, biće para...&amp;quot;, a onda dolazio                          kod mene da mu dam dve &amp;quot;crvene&amp;quot;. 
- Sve je delio s grupom na ravne časti... Upisao je prava,                          dao nekoliko ispita, a kad je stigao do rimskog prava                          - padne. Kobajagi sedne da uči, pa opet na ispit... Profesor                          mu kaže: &amp;quot;Kolega, nije dovoljno....&amp;quot;, a on će                          mu na to: &amp;quot;Hoćete li, molim vas, da zadržite moj                          indeks, a ova sličica će vam možda nekada značiti&amp;quot;.                        
 - I, napusti fakultet. Ali je dao obećanje da će se jednom                          vratiti... Kad je posle nekog vremena svirao upravo na                          Pravnom, ponosno je istakao: &amp;quot;Eto, obećao sam profesoru                          rimskog prava da ću se vratiti!&amp;quot;

TRAGIČNA SIMBOLIKA IMENA


Bio je sportista, imao crni pojas u karateu, a dok su                          njegovi drugovi iz Devete gimnazije igrali basket, glumio                          je njihovog trenera, ali ba&amp;scaron; ono po američki, sa sve kariranim                          sakoom... Prvi se osmelio da imitira Milo&amp;scaron;evića, i to                          13. maja, na Dan milicije, a kad je neki od komandira                          revoltirano negodovao iz publike, na op&amp;scaron;te odu&amp;scaron;evljene                          ostalih, izgovorio je: &amp;quot;Niko ne sme da vas bije...&amp;quot;                          U svemu &amp;scaron;to je radio krila se određena simbolika, a najveća,                          zasigurno, u samom nazivu grupe - POSLEDNJA IGRA LEPTIRA...
- Dao je taj naziv i nikada nikome nije otkrio za&amp;scaron;to.                          Verujem da je potpuno podsvesno nastalo ne&amp;scaron;to &amp;scaron;to se kasnije                          i desilo... Njegov život je zaista bio poslednja igra                          leptira, razdragana, vesela... Vinuo se brzo, živeo isto                          tako, i sagoreo... Do kraja je uvek davao sebe... I potro&amp;scaron;io                          se. Nije umeo nikome da se odupre, skloni u stranu, svima                          se davao. Bio je zanesenjak, totalno neiskvaren.
Ali, u celoj priči, jedan detalj možda obja&amp;scaron;njava ponajvi&amp;scaron;e...
- Veoma se pla&amp;scaron;io leptira! Molila sam ga, kumila, kupovala                          mu poklone, ali nikada nije smeo da mu priđe... Čuvam                          njegove crtice koje je zapisivao u vidu dnevnika i u njima                          se vide dve sasvim različite ličnosti... Na sceni je bio                          veseljak, a u životu izuzetno setan. Jednu celu stranu                          posvetio je Romima... 
- Brinuo je o svemu, imao je mnogo ljubavi prema običnom                          malom čoveku. Sećam se, bio je u trećem razredu osnovne                          &amp;scaron;kole, 8. mart, zima, i prvi put je sam seo na autobus,                          odvezao se do Zelenog venca da mi kupi cveće. Doneo je                          tri kitice smežuranih, promrzlih ljubičica, kojima sam                          se, naravno, obradovala, ali sam ga pitala da li je bilo                          svežijih. 
- On mi odgovori: &amp;quot;Kad sam iza&amp;scaron;ao iz autobusa, video                          sam jednu baku kako sedi na betonu, bilo mi je žao i nisam                          hteo da idem dalje. Kupio sam cveće od nje i dao joj sve                          pare &amp;scaron;to sam imao, samo da ustane i ne sedi vi&amp;scaron;e na hladnoći...&amp;quot;                          Eto, takav je bio....
Ni opaka bolest nije uspela da uni&amp;scaron;ti vedrinu duha. Pred                          samu operaciju tumora na mozgu izveo je performans na                          VMA, pričao, pevao, imitirao, a kad je anestezija počela                          da deluje, obratio se osoblju: &amp;quot;A sad, svi na svoje                          radne zadatke!&amp;quot; I legao.
Ne&amp;scaron;a Leptir preminuo je 12. februara (1990.) u tri sata ujutro.                          I, dok je gubio dah, kao da je hrabrio svoje najbliže:
- Dobro sam, samo jedino ne mogu da igram fudbal...
...&amp;quot;Svako od nas neku
svoju priču ima,
&amp;scaron;to u tami ti&amp;scaron;ti
a puteve bira.
Samo kad je hladno, kad umori zima,
slutimo je, tužni , na krilu leptira.
svako od nas plaća
dah svoje ti&amp;scaron;ine
&amp;scaron;to kroz kožu di&amp;scaron;e
u vatri nemira.
Samo kad je mokro, i kad duga sine
svako na svom dlanu budi svog leptira.&amp;quot;
(pesma urezana na nadgrobnoj ploči)
 izvor: Kurir


 	




 	
&amp;nbsp;
</description>
    <pubDate>Fri, 12 Sep 2008 15:30:00 +0200</pubDate>
    <link>https://www.blogoye.me/80s/47941/</link>
    </item>
    
    <item>
    <title>XXX </title>
    <description>
&amp;quot; Osamdesetih je do&amp;scaron;lo do nekakvog čudnog spoja svakodnevne pornografije i lokalnog crnog humora sa kamarom viceva i asocijacija na sve i sva&amp;scaron;ta. Sarajevo nije imalo porno kina, ali su se pornići prikazivali u bilo kojem bioskopu. Najprije u vrlo kasnim satima. U dnevnim terminima su bili uglavnom &amp;quot;normalni&amp;quot; filmovi ostalih žanrova.
Iz godine u godinu to se mijenjalo pa su pornići uskoro pu&amp;scaron;tani i u rano predvečerje. Plakati filmova nekad jesu a nekad nisu imali upozorenje da je to samo za odrasle. Ipak svejedno, sa ili bez upozorenja bilo ko je mogao kupiti kartu i pogledati te filmove. Ilustrovani plakati su isticali sve vi&amp;scaron;e krupnih planova oralnih i analnih sexualnih radnji. Cenzura skoro da nije postojala. 
Tokom predstave unutar kina zanimljive su bile face starijih čistačica i onih &amp;scaron;to rade na blagajni. One bi &amp;scaron;etale po sali dok traje film, a blje&amp;scaron;tavilo velikog platna bi im osvjetlilo lica sa primjetnim izrazom gađenja ili dosade. Prodrijeti tada u njihove misli bilo bi kao u neku pravo rijetku knjigu čiji autor je pisao najiskrenije &amp;scaron;to ljudsko biće može. Kada bi nai&amp;scaron;le najče&amp;scaron;će porno radnje preko velikog ekrana kao sto su felacio ili kunilingus (uzmite riječnik latinskog) iz publike bi izletio komentar tipa : &amp;quot;Jooo, divi mu kite!! Jes' debela ko tajsonov vrat, stare mi&amp;quot;! Ili konverzacija djevojke i mladića kroz mrak kino dvorane. On je u jednom, a ona u sasvim drugom kraju sale, ali to im ne smeta pa se dovikuju i usput zabavljaju ostale posjetioce. On nju pita &amp;quot;Kad će&amp;scaron; ti imat ovake sise?&amp;quot; misleći u odnosu na porno divu koja se pojavljuje na filmu u tom momentu da bi se natakla na ud mladića koji leži i čeka, a ženski glas iz nepoznatog pravca u bioskopu upitno odgovara &amp;quot;a kad će&amp;scaron; ti imat ovaku priliku&amp;quot; misleći na frajera sa filma koji je u ekstazi sa porno glumicom u tom trenu. 




  Kino operater, čovjek koji je alfa i omega u cijeloj predstavi jer on je taj koji pu&amp;scaron;ta i pokreće film, nije izvan takvih razgovora i aktivnosti. Naime osamdesetih su prije početka svakog filma u kinima pu&amp;scaron;tali na platnu ogromnu poruku o zabrani pu&amp;scaron;enja u sali. Kao lagano upozorenje u formi molbe najčuveniji slogan iz tog vremena prije pocetka filma u svim kinima bio je &amp;quot;hvala sto ne pu&amp;scaron;ite u sali&amp;quot;. Za vrijeme jedne od mnogih scena felacia u nekom pornicu (u lokalnom slengu felacio mnogo poznatiji kao &amp;quot;pu&amp;scaron;enje&amp;quot;) dosjetljivi kino-operater je nakratko pustio taj reklamni slogan preko čitavog ekrana - &amp;quot;hvala &amp;scaron;to ne pu&amp;scaron;ite u sali&amp;quot;. To je bilo u jednom od nekada&amp;scaron;njih sarajevskih kino sala koje vi&amp;scaron;e ne postoji kao takvo. 
Jačanje video produkcije smanjilo je broj posjetilaca kino dvoranama u koje su jo&amp;scaron; zbog pornića odlazili poneki ljubavni parovi i rane pubertetlije. Grad je uskoro dobio prvu i jedinu porno videoteku. &amp;quot;


Amir Telebičerević - Lunjo
( Pornografija, erotika i slične dru&amp;scaron;tvene pojave u Sarajevu nekad i sad)

 </description>
    <pubDate>Tue, 09 Sep 2008 14:59:00 +0200</pubDate>
    <link>https://www.blogoye.me/80s/47784/</link>
    </item>
    
    <item>
    <title>Boye (Novi Sad)</title>
    <description>

&amp;nbsp;

 


</description>
    <pubDate>Mon, 08 Sep 2008 15:51:00 +0200</pubDate>
    <link>https://www.blogoye.me/80s/47732/</link>
    </item>
    
    <item>
    <title>Luna park (cool mesta)</title>
    <description>
&amp;quot; Cirkus je bio ok, ali za nas, decu socijalizma i duhovne izgradnje, luna park je , tih osamdesetih bio glavna atrakcija. Sav u blje&amp;scaron;tavilu neona, lajt&amp;scaron;oua, u ritmu disko muzike, mamio nas je u svoje okvire, gde smo ostavljali ono malo para &amp;scaron;to smo imali... i dečije iluzije.

U luna parku je bilo svega i svačega. Najvi&amp;scaron;e se islo na Autodrom, ili lingvistički rečeno - sudaranje. To su oni raznobojni autići na struju, okruženi cvrstom gumom umesto branika. Mogao si ga voziti normalno tj. kružiti u areni dok žeton traje, ali to nije bio to. Fazon je bilo zaleteti se punom brzinom u drugi auto, po mogućnostvu s leđa, tako da vozač istog skoro ispadne ili se barem strese od udara. A tebi drago&amp;hellip;
Pored &amp;ldquo;sudaranja&amp;rdquo;, atraktivan je bio Karting. Mala motorna vozila u obliku minijaturne formule. To je bio doživljaj!! Čekalo se na red i to dugo.
Jedna od glavnih lokacija je bio &amp;scaron;ator sa karambolima (drveni stoni fudbal), fliperima i video-igrama. 
U blizini, nalazila se lopta za udaranje, gde su navraćali momci interesantnih crta lica i jačih mi&amp;scaron;ića. Udarali su, čeličali pesnice i ego dok strelica ne dođe &amp;scaron;to vi&amp;scaron;e ili ponestane para. U komunikaciji, se koristio luna park lingo:
a) Ne tiltaj (tilt - prekoračena upotreba sile sve u svhu postizanja &amp;scaron;to boljeg rezultata prilikom koje fliper zakoči, a samim tim kuglica se izgubi).
b) Nema ro&amp;scaron;tiljanja (ro&amp;scaron;tilj - stil okretanja drvenih fudbalera, u kome igrac &amp;ldquo;zaro&amp;scaron;tilja&amp;rdquo; ručku sa fudbalerima sa namerom da zahvati lopticu, umesto da elegantno udari iz zgloba).





 Devojke su isle na Balerinu, ogromnu mehaničku lutku sa haljinom čiji su rubovi imali oblik sedi&amp;scaron;ta. I onda se ona diže, spu&amp;scaron;ta, diže&amp;hellip; a devojke vri&amp;scaron;te!! Bila je i ona Tagada, ne&amp;scaron;to kao tanjir, sedi se okolo, pa počne da vibrira, trese, drma, a odvažni ustanu i glume mangupe.
Bila je i Kuća strave, i onaj ogromni ringi&amp;scaron;pil kao na va&amp;scaron;aru. Bile su nekakve nagradne igre, grickale se semenke i kikiriki, prodavala &amp;scaron;ećerna vuna. &amp;quot;</description>
    <pubDate>Fri, 01 Aug 2008 16:15:00 +0200</pubDate>
    <link>https://www.blogoye.me/80s/46018/</link>
    </item>
    
</channel>
</rss>